Sve manje koristim slušalice odnosno slušam muziku i radio dok hodam s faxa na posao, s jednog posla na drugi pa na fax pa doma ili općenito hodam/šećem.
Nekad bih bez slušalica bila izgubljena osoba i vraćala bih se po njih doma kao da sam neki ovisnik. Ponekad bih kupila one neke najjeftinije na kiosku bez obzira koliko je u njima loš zvuk, samo da ne čujem ono što je vani. Na kraju bih znala imati po par slušalica u svakoj torbi ili džepu svake jakne. Baš ovisnost. Ali ovisnost o čemu? O dobrom zvuku i glazbi nije sigurno.
Shvatila sam da sam na taj način postala ovisna o izolaciji. Nije čak ni bilo bitno što je u slušalicama, samo da ih imam i da ide nešto, a ne zvukovi iz vanjskog svijeta.
S vremenom mi je dojadilo sve u slušalicama, baš sve. Radijske postaje su mahom predvidljive i rijetko kad ugodno iznenade, a glazba koju bih svako toliko mijenjala postala je smetalo. Nisam uživala u njoj pa sam zavoljela tišinu. Dogodilo se i ono što mi je bilo nezamislivo, počela sam uživati u zvukovima poput škripe kočnica na asfaltu, tramvaja, svađa, razgovora…
Jednostavno je to “vani” postalo daleko interesantnije nego ono “unutra”.
Probala sam i s audio knjigama, nije da sam se koncentrirala samo na muziku, ali nekako mi to nije to, radije ih slušam/čitam kod kuće ili negdje u miru nego dok hodam ili sjedim u tramvaju.
Uz sve blagodati života bez slušalica, dobila sam i tu neku novu dimenziju zvuka. Kao da sam si oslobodila vlastite uši i da one sad čuju neke zvukove koje inače nisu percipirale. Odjednom čujem pjev ptica u dva ili pet ujutro, čujem ih u svom kvartu, ali i dok sjedim na predavanju. Da, čujem i buku na stubištu, zvuk trube auta na parkiralištu faxa, ali kroz sve to čujem i neprekidan pjev ptica koji me smiruje. Kao da su moje uši pronašle nešto što im se dopada i našle način da taj ili neki drugi umirujući zvuk čuju kad god požele.
Čujem razgovore koji su naizgled banalni, ali kad ih bolje poslušaš, oni to uopće nisu. Neki dan u lokalnom dućanu, još je vani bilo hladno, prošla sam pored dvoje starčića koji su ćaskali. Kaže bakica od kojih osamdeset djedici slične dobi: “Joj, ne idem ti ja sad van. Ne sjedim na klupi jer je još uvijek hladno i nema nikoga.”
Djedica joj je objasnio da ne brine jer prema vremenskoj prognozi zatoplit će i uskoro će biti više ljudi vani na klupicama. Kupila sam što sam trebala, otišla van i vratila se u svoju izolaciju, u svoj stan, a zapravo mi je došlo da sjednem na klupicu u parku i pričekam da netko dođe. Bilo tko, samo da razmijenimo koju rečenicu.
Poželjela sam da i ja idem sa susjedima u dućan i da si pričamo što ćemo taj dan jesti ili kuhati.
Nije prošlo dugo i čula sam susjedu s trećeg kata kako starijoj susjedi s drugog kata kuca na vrata i pruža joj baklave iz Sarajeva. Bila je na putu pa se sjetila susjede s kata niže. Penjući se stubištem osjetila sam toplinu u prsnom košu jer me to podsjetilo na popodneva provedena kod susjeda. Mama bi došla na kavu i trač partiju, a mi klinci bismo se igrali i kasnije davili u palačinkama, pohanom kruhu… Male stvari, nikakvi specijaliteti, a sve je bilo prefino i jednostavno da jednostavnije ne može biti.
Puno toga mi prolazi mislima dok gledam starčiće kako razgovaraju o osnovnim stvarima poput nabavke, odlazaka doktoru, šetnjama i unucima i onda shvatim da to uopće nisu osnovne odnosno jednostavne stvari i da su imali daleko ljepši i ispunjeniji život od, primjerice, nas koji smo iz nekih tehnološki naprednijih vremena.
Nekad je bilo najnormalnije znati napamet sijaset brojeva telefona, adresa, rođendana i drugih datuma i brojeva. A danas si bez mobitela ili nekog sličnog “pomagala” maltene idiot i dobro da znaš kako se zoveš. Ne jednom sam upoznala osobu koja ne zna vlastiti broj mobitela. Sve bitne, ali i nebitne, informacije pohranjujemo u tehnološka čuda o kojima smo manje-više postali ovisni.
A život prolazi… Tjedni lete od godišnjeg do godišnjeg i najobičnije sjedenje na klupici, bez mobitela, slušalica, sata i ograničenja doživljavam(o) kao luksuz.
Sjedila sam tako jučer popodne na klupici i promatrala pse i ljude, pokušavala zaustaviti misli, biti u trenutku… Trudim se, gasim mobitel, izlazim van bez mobitela i sata, slušam, gledam i promatram. Dišem i bivam.Netko će reći da je dosadno sjediti i promatrati ljude kako prolaze s kolicima, klince kako trče jedan drugome ususret i urlaju neka imena koja su po rođenju dobili… Meni nije, meni je to život, a ne ekrani i raznorazna moranja koja to nisu.
Do idućeg puta, ajde sjedni na klupicu i na nekoliko minuta zaboravi na sve što realno ne moraš.
Zagrljaj,
A.
Fotografije: Igor Dugandžić
Izvorni tekst pročitajte ovdje.
O autorici:
Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš