Kad odbija svečanu inauguraciju, drži jednominutne govore na službenim promocijama i odbija protokole, Zorana Milanovića opravdava se tvrdnjama da je on zapravo drugačiji od svojih prethodnika na Pantovčaku. A kad koristi helikopter i vojnu jahtu za izlet u Albaniju, bez putnih naloga i s kontradiktornim obrazloženjem da se prvo radi o privatnom, a zatim službenom putovanju, Milanovića se opravdava tvrdnjama kako su to isto - pa i puno gore stvari - radili njegovi prethodnici na Pantovčaku. Pa je to onda valjda u redu.

No mi sad više nismo sigurni želi li predsjednik Milanović biti drugačiji od svojih prethodnika ili isti kao oni? Naime, u kampanji je Milanović najavljivao da će biti skromniji, jeftiniji i povučeniji predsjednik države nego što smo to navikli od bivših stanara Pantovčaka. A sad danima raspravljamo o stotinama tisuća kuna koje je potrošio za izlet na ručak sa svojim prijateljem, albanskim premijerom. To znači da je Milanović isti kao prethodnici. A to nismo očekivali.

Jer ako Zoran Milanović želi biti drugačiji, znači li to da će biti bolji ili gori od prethodnika? Ispravlja li njihove pogreške ili baštini loše navike? Ono što je problematično kod Milanovićeva puta helikopterom i jahtom jest činjenica da je upravo to ono što građane najviše nervira kod predsjednika bez ovlasti. To da se ponaša ležerno i bahato.

“Čime sam trebao otići s otoka, luftićem”, pitao se Milanović. Kao da ne može sjesti na trajekt. Imao je Milanović priliku preoblikovati dužnost predsjednika, prilagoditi je novom vremenu i uvjetima, staviti u uske okvire kako je najavljivao u kampanji. Maloj i sve siromaš- nijoj zemlji ne treba protokolarni predsjednik koji bježi od protokola, a onda svejedno njeguje statusne simbole i koristi beneficije.

Čini se da se Milanović elegantno riješio svih poslova predsjednika, a zadržao sve povlastice. Tako to radi predsjednik s karakterom.