Eto, baš dobro da je Siniša Hajdaš Dončić spomenuo "laganu retardaciju".

"Smatrao bih da sam lagano retardiran da to ne vidim", komentirao je ministar prometa kriminal u HAC-u. "Smatram da nisam retardiran. Dakle, svaki normalan čovjek je morao primijetiti što se događa u HAC-u i u tom trenutku je trebao reagirati".

Ova retorička figura lijepo se nadovezala na Slavka Linića i njegovu nedavnu izjavu o debilima ("Vele da sam debil, očito jesam"), Ranka Ostojića sa svojim kretenima ("Kreteni vam kažu da se kupam na Braču..."), ali i ministra Željka Jovanovića s njegovim doprinosom kognitivnoj znanosti ("Bitno je samo da imate mozak, mnogima koji napadaju ovu Vladu to nedostaje").

Ustavni sud

Jer, kad se već koristimo ministarskom retorikom, onda bismo mogli konstatirati da samo "lagano retardiranima" mora Ustavni sud objašnjavati da su rezultati referenduma obvezujući i da se ne smiju mijenjati naknadnim glasanjem u Saboru.

Ili obrnuto, samo se "lagano retardiranima", da ne kažemo "debilima i kretenima", a "one bez mozga" da i ne spominjemo, može prodavati priča o tome da je premijerov let službenim zrakoplovom na Krk zapravo ušteda.

Ili da je Lex Perković bio namijenjen zaštiti hrvatskih branitelja od optužnica, a ne zaštita Josipa Perkovića od izručenja Njemačkoj. Ili da profesori iz Špičkovine ne kuže da Finska nije imala građanski rat.

A eto, mislili smo da je Tomislav Karamarko najgori. 

Autistični Karamarko

Kad je prije par mjeseci šef HDZ-a izjavio da se ova Vlada "ponaša autistično", javnost se digla na noge, napala ga je udruga roditelja djece oboljele od autizma, a jedna majka upozorila da ovakva izjava "vrijeđa nju osobno kao roditelja djeteta s autizmom, ali vrijeđa i sve ostale roditelje".

Karamarko joj se tada ispričao preko Facebooka - "nisam imao namjeru nikoga uvrijediti ili se rugati ljudima i djecom oboljelima od autizma" - ali udruzi to nije bilo dovoljno, već su tražili ispriku preko medija.

Pritom su mnogi zlurado konstatirali da je, eto, i Karamarko "lagano autističan". Šutljiv je, izgubljen, zatvoren, povučen, neartikuliran, gleda u prazno, a premijer mu se ruga da ne zna čitati s papira. 

Vjerovali smo, dakle, da su ovi u Vladi sve neki fini ljudi, kulturni i odgojeni, da su to političari novog kova, a ne primitivni buzdovani kao, recimo, Anto Kovačević, Drago Krpina, Josip Đakić ili, nedajbože, Željko Kerum i Milan Bandić.

A kad ono, svaka druga rečenica puna je idiota, kretena, debila, lagano retardiranih, ljudi bez mozga i tome slično. 

I sve to je opravdano kad se time želi uvrijediti kriminalce, lopove ili hadezeovce. Ili podebljati vlastitu inteligenciju.

Politički folklor

Naravno, mnogi će skočiti pa reći da su takvi izrazi tek politički folklor, retorika 21. stoljeća na koju smo, opet u skladu s novomilenijskom političkom korektnošću, postali pretjerano osjetljivi. 

Pa ako se Milanović može frajerski razbacivati kvartovskom retorikom, vrijeđati političke protivnike, "glasnogovornike iz slastičarnice", "profesore iz Špičkovine" i sve druge koji se usude stati mu na žulj, onda to mogu i njegovi ministri. To je tako kul i šik i hip.

Recimo, reći za kritičare da "nemaju mozga". Neoboriv argument. 

Ali kad nešto slično, pa čak i nešto blaže, izjavi Karamarko, digne se uzbuna, oglase se udruge, traži se isprika, i to medijska. Jer, Karamarkova svaka rečenica zvuči kao uvreda.

Kad nešto slično kažu SDP-ovi ministri, onda je to da se izvrneš od smijeha.

Tomislava Klauškog pratite i na Facebooku