Nečeg se sjećam, a nešto znam jer mi je mama ispričala. Zbog jake prehlade koja me mučila četiri dana, jednog hladnog jutra, u dvanaestom mjesecu sam ostao bez kisika. Inače, osobe koje boluju od Spinalne mišićne atrofije (SMA) se moraju izrazito paziti prehlada i gripa, jer za njih, odnosno mene to može biti smrtonosno.

Zbog slabih mišića ne mogu iskašljavati i onda dolazi do problema. Zato ako si slučajno zaražen gripom ili prehladom pokušaj smanjiti izlaske među ljude, a ako izlaziš, nemoj svugdje kašljati, kihati jer možda će baš tamo gdje si upravo prošao, proći i osoba koja boluje od SMA. Barem pet metara budi udaljen od osoba koje boluju od SMA. Nije stvar u tebi, nego u velikom riziku za zarazu.

To jutro sam ostao bez svijesti i probudio sam se u vozilu hitne pomoći koja me vozila u bolnicu. Ružan osjećaj kojeg se danas sjećam kao da se dogodio jučer.

Bilo mi je hladno i bio sam zbunjen. Jedino je mama bila uvijek uz mene. Ona je tada bila moja sigurnost. Stigli smo do bolnice, a svega se ostalog sjećam, onako kroz maglu i dijelove.

Dok sam ležao na ležaju gledao sam svijetla iznad sebe hodnikom kojim smo prolazili do hitnog prijema. Svakih pola metra bljesak svijetla i razgovori nepoznatih ljudi oko mene u službenim uniformama. Nakon pregleda na hitnoj, smjestili su me na odjel intenzivne njege. Taj dan sam bio bolje i nije bilo problema. Međutim, negdje pred prvo jutro u bolnici sam ponovno ostao bez kisika, ovaj put puno duže.

Jedna medicinska sestra, koja mi je danas jako važna u životu i kojoj ću zauvijek biti beskrajno zahvalan, rekla mi je da me nije željela prestati oživljavati. Na kraju je uspjela.

Vratila mi je život. Možeš li zamisliti, osoba koja te vrati u život. Kako ćeš zahvaliti osobi koja ti spasi život?

No, kako sam dugo bio bez svijesti liječnici su me stavili u komu jer nisu znali je li mi se oštetio mozak. I nisu znali hoću li se probuditi.

Mama mi je pričala da sam nekoliko dana bio u komi. Dolazila je svaki dan, a ja se ne bih ni pomaknuo. Na respiratoru koji je disao umjesto mene. Iako sam bio u komi, imao sam osjećaj kao da se moram probuditi. Ništa drugo. Kao da se moram probuditi zbog svoje mame i svoje obitelji. Neki čudan osjećaj kojeg se sjećam. To sam tek kasnije shvatio kad sam se probudio. Jer dok sam bio u komi ništa nisam znao. Kao da mi je netko uzeo tih nekoliko dana. Čak se ne sjećam ni prvog dana bolnice. Nešto nevjerojatno i čudno, ali teško mi se svega toga prisjećati.

Nakon što sam se probudio, još sam dva mjeseca bio u bolnici. Najteže mi je bilo za Božić i Novu godinu koju sam proveo s mamom u bolničkoj sobi među aparatima koji su stalno nešto alarmirali.

Vjeruj mi nakon što provedeš Novu godinu na odjelu intenzivne njege, sve sljedeće Nove godine ćeš se zadovoljiti i s dekicom na kauču uz svoje voljene. Nećeš biti razočaran ako se ne uspiješ dogovoriti za proslavu. Samo se sjeti onih koji su u bolnici. Isto vrijedi i za Božić.

Ponekad sam stvarno znao „padati“, ali bi me uvijek mama, ili netko drugi, nasmijala i ohrabrila da izdržim sve. U tom periodu sam naučio svašta, ali najviše sam naučio o sebi. Shvatio sam koliko je život lijep, ali i koliko je krhak. Upoznao sam zaista divno osoblje bolnice koje se predano posvećuju svakom pacijentu. Neke medicinske sestre i liječnici će mi zauvijek ostati u srcu.

Naravno, najveća podrška mi je bila mama. Stalno je bila uz mene u bolnici. Vjerujem da ne bih uspio da ona nije bila uvijek pored mene. Kad proživiš tako ružne trenutke, tek poslije shvatiš koliko uistinu možeš podnijeti i koliko ti je potrebna snaga ljubavi onih koji te vole. No, na kraju kada sam ozdravio i izašao iz bolnice, shvatio sam i koliko malo treba da jednostavno nestaneš. Da više ne postojiš. Taj me osjećaj istovremeno straši, ali i neizmjerno potiče da potpuno živim život.

Svaki dan iskoristim najbolje što mogu. Makar to značilo da ću popiti kavu kod kuće i družiti se sa svojima. Za mene je to najbolje iskoristiti dan. Ne treba mi ništa više. Pokušaj svaki dan iskoristi na zaista one vrijedne trenutke jer nikad nećeš znati koji je posljednji.

O autoru:

Moje ime je Jan Bolić i pisac sam. Pišem knjige, prozu, romane, kolumne i povremeno poeziju. Volim pisati, ne bih mogao zamisliti svoj život, a da nešto ne zapišem. Inače bolujem od bolesti Spinalne mišićne atrofije tip 2, zbog koje gotovo ništa sam ne mogu pomaknuti, ali bez obzira na progresiju bolesti danas romane pišem i tipkam jednim prstom kojeg još uvijek mogu pomaknuti. Posvetio sam se pisanju i moj san je uveseljavati, zabavljati, potaknuti na razmišljanje i odmarati čitatelje od svakodnevice kroz knjige, i tekstove koje pišem. Uz pisanje, volim čitati, družiti se s prijateljima, šetati, promatrati, razmišljati, piti kavu i colu. Nadam se da će vas moji tekstovi barem potaknuti na razmišljanje. Uvijek pišem iskreno i strastveno. Aktivan sam na društvenim mrežama gdje se redovito družim sa svojim pratiteljima. Možete me pratiti na Facebooku i Instagramu. Hvala vam!