Nesvjesno ih držim čvrsto stisnute, posebice noću, pa ujutro kad se probudim nekoliko minuta jako teško otvaram usta jer me jaka bol spriječava.

Nemoguće, pomislila sam. Ne radim to, mislim, znala bih da radim, zar ne? Možeš li zbilja nešto kontinuirano činiti, a da toga uopće nisi svjestan?

Ordinaciju sam napustila skeptična, tješeći se da je ovakva dijagnoza, bez obzira na moju sumnjičavost, ipak bolja od one u kojoj moram , npr. vaditi umnjak i gotovo odmah po izlasku, počela sam obraćati pozornost, naravno, ne da bih uvidjela radim li to nego ne bi li zubaru dokazala suprotno. Fokusirala sam se na svoje zube i promatrala sebe dok obavljam uobičajene svakodnevne radnje.
Ono što sam vrlo brzo spoznala, bilo je zapanjujuće. Gotovo konstantno, dok šutim, moja je vilica čvrsto stisnuta kao da mi sam život o tome ovisi. Bila sam iznenađena, šokirana činjenicom da je to nešto što prakticiram potpuno nesvjesno i svakodnevno, nešto za što bi pod zakletvom rekla da nikad ne radim i bila uvjerena da govorim apsolutnu istinu.

Što me navelo na razmišljanje…. Može li nas zaista itko zavarati onako dobro kako možemo mi sami sebe o čemu god se radilo?

Koliko je samo radnji, emocija, uvjerenja, misli koje su potpuno nepovoljne po nas, ali ih mi uporno njegujemo i prakticiramo, prvenstveno jer smo ih potpuno nesvjesni. I prečesto ako se pored nas nađe netko tko je dovoljno hrabar da nam na to ukaže, samo odmahnemo rukom. Možda se i naljutimo, jer vjerujemo kad je naš život u pitanju da smo mi ti koji znamo najbolje, da nam nitko nema pravo popovati jer ne obitava u našoj koži i ne zna kako nam je zapravo. Nekad se uvrijedimo, a nekad se tješimo i onom kako su svi oko nas samo ljubomorni i hejteri i nemaju pojma. Jako rijetko zastanemo i razmislimo, pomislimo; možda je taj netko u pravu.

Ne zato što je pametniji ili mudriji od nas već zbog jednog sasvim banalnog razloga: tuđe greške uvijek lakše uočavamo jer nismo emotivno involvirani. Ne postoje obrambeni mehanizmi koji nam mute vid, u stanju smo biti objektivni.

Gotovo je zapanjujuće koliko sebe možemo biti nesvjesni, koliko uvjereni u nešto što nema nikakve veze sa stvarnošću. I sama sam se bezbroj puta našla u situaciji u kojoj osupnuta tuđom sljepoćom, šutim, okrećem glavu, govorim si; ne isplati se, jer poučena prijašnjim iskustvima znam da svako uplitanje u najboljem slučaju rezultira jednim mrkim pogledom koji govori; ne guraj nos tamo gdje mu nije mjesto. Živi i pusti druge da žive. I sve to u globalu stoji, no…

Svaka moja spoznaja o nečemu dogodila se upravo zahvaljući tome što sam nekome ili nečemu drugome dozvolila da mi otvori oči. Rekla svom egu da ušuti na tren i samo sagleda mogućnost da je netko drugi možda u pravu, da postoji bolji i lakši način.

Otkako sam postala svjesna svog stiskanja zubi, moja se bol prepolovila. S vremenom će i isčeznuti potpuno jer sad znam što ju uzrokuje i što je potrebno raditi da nestane.  Možda je ovo savršen primjer blagoslova koji pojava boli u životu nosi sa sobom. Ako odreagiramo, naravno. Meni su trebali mjeseci tipičnih izgovora; bol nije tako strašna, da se trpiti, nešto drugo mi je bitnije, to je ionako samo zub koji treba popraviti, i slično, dok me moja bol cijelo vrijeme pokušavala upozoriti na stres i napetost kojima se pretjerano izlažem.

Nekima su potrebne godine tupe, podmukle boli prije nego obrate pozornost, neki nikad ni ne obrate. Nekima tijelo i duša toliko obole da više ni nema povratka natrag, a ni naprijed u neka bolja sutra. Slušajte svoju bol. Poslušajte druge ljude oko sebe. Ne moraju biti u pravu, no škodi li nam zaista zastati i provjeriti? Preispitati se? Prihvatiti mogućnost da pod utjecajem raznih emocija neke stvari ne vidimo jasno i da nam ponekad ti drugi na koje bespotrebno režimo samo žele pomoći…

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.