Napali su nedavno Davida Attenborougha jer je u posljednjem dokumentarcu “dopustio” da beba plamenca bude u lošem stanju.

Optužili su na društvenim mrežama i njega i kamerama i maltene cijelu produkciju zato što nisu reagirali. OK, ajmo prvo duboko udahnuti i razmisliti što stvarno ovdje nije u redu.

Sjećam se kad smo bili klinci da smo rano ujutro vikendom gledali televiziju i da je osim crtića, prijepodne bilo obavezno starih filmova i dokumentaraca. David Attenborough je već tad bio sijed i star, sad je još sijediji i stariji, ali mi smo ga već kao klinci obožavali jer sve što je radio bilo je vrhunsko, a njegov glas bi mogao slušati bez prekida satima bez obzira o čemu govori.

No, da ne skrenem s bitnog. U tim dokumentarcima gledali bismo kako krokodil jede bebu majmuna, kako velike ptice poput orlova love glodavce i bacaju ih svojim potomcima direktno u gnijezdo, gledali smo porode, parenja, fekalije, uginuća i sve što je prirodno. Da, prirodno.

Nismo uživali u pogledu na geparda kako trančira antilopu, navijali smo da mu pobjegne, ali znali smo i prije osnovne škole da je to što vidimo normalno i prirodno. Ako smo imali pitanja, ne bismo guglali, pitali bismo mamu ili tatu da zašto sad strvinar jede zebru koju je lav priklao ili zašto mama slonica ne ostavlja svoje mrtvo mladunče i tako se odvaja od svog krda. Kad naši roditelji ne bi znali do kraja odgovoriti imali smo knjige i časopise i čitali bismo.

Nismo napadali kamermane i fotografe jer su zabilježili djelić prirode i približili nam floru i faunu.

Srećom, nismo bili ona generacija koja je na satovima biologije izvodila sekcije, ali nije nam smetalo vidjeti fotografije ili snimke nečeg takvog jer hej, to je imalo svrhu. Zbog toga smo naučili puno toga i vidjeli stvari koje u svom stanu ili parku ne bismo mogli vidjeti.

Naši roditelji, svemu unatoč, nisu htjeli da živimo pod staklenim zvonom i da ne znamo što se u svijetu događa. Ni životinjskom ni biljnom, ali ni ljudskom. Čitale su se novine, pratili dnevnici i vijesti, ali gledale su se i serije i filmovi. Za to smo znali da je izmišljeno odnosno odglumljeno i, naravno, nije nam se uvijek sve svidjelo.

Tako je i danas, ne treba nam se sve svidjeti niti moramo sve pratiti.

Ali… Ono što nismo gledali bili su reality showovi. Jednostavno nas to nije “kupilo” još u startu jer smo znali da je to sve samo ne stvarnost. Kad su se pojavili raznorazni formati gdje bi bilo stanara, potencijalnih ljubavnika, muževa i žena, znali smo da to nije tako. Da su ljudi plaćeni da prikažu stvarnost onakvom kakva nije, a nije se radilo o seriji ili filmu gdje je gluma najčešće vrhunska i ljudi koji su za to plaćeni većinom jesu talentirani i školovani.

Godinama kasnije slučajno saznajem od osobe koja je radila na jednom takvom showu da je postojao cjenik. Ja, naivna kao sobarica, pitala sam na kakav cjenik misli. Objašnjeno mi je da uz to što uvijek uzmu različite profile ljudi (manje ili više poznati ili nepoznati, promiskuitetni, konfliktni, osuđivani, uspješni i neuspješni) daju im na uvid i cjenik.

Doslovno znaju da će budu li se svađali zaraditi više novca jer raste gledanost. Ako pokažu tijelo isto. Padne li seks u showu, zaradit će prosječnu plaću, a ako to ponove više puta ili s drugim ljudima cijena samo raste. Postalo mi je malo mučno jer nisam nikad o tome tako razmišljala i počela sam shvaćati (ok, kasnim) da takve formate gledaju mala djeca i da im je doslovno na ekranima servirana prostitucija.

Da, pljuvalo se i bude opet i po reality showovima, imaju i razloga, ali napadati dokumentarce koji nas uče razlici između dobra i zla, alarmiraju nas da trebamo reagirati i prestati uništavati planet na kojem živimo, da razmišljamo što i kako jedemo, da shvatimo da na ovom svijetu nismo sami i da ga dijelimo i sa životinjama i sa biljkama i da taj svijet ima svoje prirodne zakone?

Što bismo trebali, zaustavljati lava u trku i nuditi mu zamjenu za meso? Objasniti kamermanu da ne može snimati zmiju dok guta živog miša, ali da može, za veću lovu, snimati neku nepoznatu curu kako se ševi za novac i komadić slave?

Da, kruha i igara, gledaj što ti se gleda, ali prije komentiranja ičega uzmi u obzir što je kvalitetno i korisno, a što je šund i zabava za mase. Da, i ja volim životinje i evo, jučer sam skoro istrčala iz auta, na kiši, jer sam bila uvjerena da dva psa na Slavonskoj lutaju bez vlasnika, ali su se za par sekundi vlasnici pojavili. Obožavam ih i ne želim im ni najmanje zlo, ali nikad ne bih napala nešto što je prirodno samo zato što je zabilježeno na kameri.

Seks, nasilje i svađa za kratkotrajnu lovu i slavu to nije. I nije edukativan, osim u slučajevima u kojima želiš pokazati djeci što i kako ne bi trebali u životu.

Do idućeg puta,

Zagrljaj,

A.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš