Vidio Branko Vukšić kako se Slavko Linić oprostio s predsjednikom svoje stranke, pa je i on održao press konferenciju.
Na njoj je optužio Dragutina Lesara za nepotizam, zapošljavanje vlastitog sina na plaću do deset tisuća kuna, baš kao što je Linić nedavno optužio Milanovića za pogodovanje svom bratu preko Porezne uprave.
I baš poput Linića, i Vukšić tvrdi da to radi u interesu stranke koju je osnivao, a protiv samovolje predsjednika Lesara. Umjesto toga, mnogi su stekli dojam kako je svojim istupom samo zabio novi čavao u rejting stranke koja je već dugo u silaznoj putanji.
Baš kao SDP.
Ali to je danas stanje na političkoj ljevici. Ili onome što se takvim voli nazivati.
SDP u poluraspadu
SDP je u stanju poluraspadu još prije Linićeva izlaska. Uživa najniži rejting još od početka devedesetih, ušao je u seriju izbornih poraza, stranka se doslovno prepolovila, a Zoran Milanović uživa u ulozi najnepopularnijeg političara u zemlji.
Laburisti su odavno udarili u plafon i s nedavnih 13 posto popularnosti, većinom baziranoj na protestnim glasovima ljevičarskih birača, spao na sedam posto, s daljnjom tendencijom pada. Gubi lokalne i europske izbore, Lesar iz sjene upravlja strankom kao privatnom tvrtkom, a nova v.d. predsjednica samo dodatno srozava ugled.
Ako tome pribrojimo i centrističke stranke koje su sklone lijevoj opciji, onda dobijemo raspadnuti HNS na jedva dva posto popularnosti, te Čačićeve Reformiste koji najavljuju da su spremni čak i na koaliciju s Karamarkovim HDZ-om.
Jedino je OraH još uvijek u usponu koji definitivno nadmašuje njegove kapacitete. Ali i njega je nedavno napustila osnivačica i članica Predsjedništva, Andrea Feldman, što baca novo svjetlo na prevlast predsjednice Mirele Holy.
OraH se i dalje percipira kao lijeva frakcija SDP-a, a ponaša se kao nevladina udruga.
Nedorasli OraH
Uglavnom, one stranke koje se ne raspadaju, nisu još zapravo ni pošteno izrasle. Iako svaka od njih boluje od veoma sličnih bolesti.
Većina ih je oformljena oko svog osnivača ili bazirana na dominaciji svog predsjednika. U mnogima vrijedi pravilo poslušnosti i oportunizma, gdje se svaki izraz nezadovoljstva proglašava destrukcijom, razdorom, demagogijom i samopromocijom. Tamo gdje se se članstvo spontano ne osipa, dužnosnici se izbacuju kao na traci.
Sijevaju afere, gomilaju se skandali, međusobno se nabacuje teškim optužbama i bez srama udara ispod pojasa. A u žaru borbe gubi se politički kompas, zanemaruje biračko tijelo i populizmom maskira nedostatak političkih ideja.
Čak je i nedavni izlazak Andree Feldman iz Oraha, zbog podrške Ivi Josipoviću, ali i neslaganja u vođenju stranke i u narušenim međuljudskim odnosima, otkrio naslage truleži čak i u stranci koja se smatra prosperitetnom.
I što je najgore, sve to događa se negdje na ulasku u izbornu godinu.
Na političkoj ljevici i strankama lijevog centra zavladala je kriza identiteta, kriza vodstva, kriza programa, kriza povjerenja.
Privatna prćija
Laburisti su trebali biti stranka rada i radništva, a pretvorili su se u privatnu prćiju Dragutina Lesara. SDP bi trebao biti stožerna stranka ljevice, a pretvorio se u leglo oportunista, karijerista i ministara nedoraslih problemima koje trebaju rješavati.
OraH je postao "tješilica" za frustrirane antimilanovićevske ljevičare, dok su Vesna Pusić i Radimir Čačić bratski podijelili stranke na onu koja je ovisna o SDP-u i onu kojoj više ni HDZ nije tako mrzak. Pogotovo ako osvoji vlast.
I da ne zaboravimo, tu je i Milan Bandić koji voli sebe nazivati najvećim socijaldemokratom u državi.
Sve to ne ulijeva preveliku nadu za ljevicu i lijevi centar u osvit predizborne kampanje. Ono što bi moglo izgledati kao široka paleta različitih opcija za birače, u suštini se svodi na izbor koji to nije. Na hrvatskoj ljevici više nije bitno tko je bolji, nego tko je manje loš. Manje kompromitiran, manje iritantan.
Pa ako politička ljevica namjerava biračima pričati o reformama, možda ne bi bilo loše kad bi prvo krenuli od vlastitih redova. Dok ne bude prekasno.