Godinama su hrvatski novinari objavljivali imena bahatih tajkuna, notornih kriminalaca, korumpiranih političara, nemoralno i sumnjivo obogaćenih pojedinaca.

Stupove društva godinama su pribijali na medijske stupove srama.

I godinama se nije događalo gotovo ništa. Osim što su novinari znali završavati na sudovima, u parnicama koje su znali čak i izgubiti. Što je prozvanima za nemoralno ili kriminalno bogaćenje omogućilo da u džep strpaju još poneku tisućicu na ime zaštite svoje časti i ugleda.

Da bi s vremenom o takvima bilo gotovo zabranjeno pisati.

Sada je, pak, država odlučila nabrusiti vlastite stupove srama.

Krupne ribe

Nakon poreznih dužnika, sada su na red došli poslodavci koji svojim radnicima nisu isplatili plaće tri mjeseca uzastopce, kao i oni građani koji prihodima ne mogu opravdati vrijednost svoje imovine.

"Govori se da je tu dobar dio onih koji su krupne ribe, a to samo znači da ovim dijelovima zakona pokazujemo da Vlada želi biti transparentna sa svim podacima o onima koji su izbjegavali platiti porez", objasnio je ministar financija Slavko Linić na današnjoj sjednici Vlade, najavivši da će naplatiti razliku od onih koji ne mogu opravdati visoku vrijednost imovine.

I to je sigurno oduševilo sve građane.

Nakon što smo otkrili tko su lažni branitelji, sad ćemo vidjeti tko su lažni bogataši. Ili možda ipak nećemo? 

Naime, lažnim braniteljima izgubio se gotovo svaki trag u Registru branitelja, na listi poreznih dužnika mnogo je onih koji su i dalje ostali dužni, a sada bismo trebali s lažnim bogatašima imati više sreće.

I vidjeti hoće li stupovi društva doista završiti na stupu srama.

Ovoga puta državnom, a ne medijskom.

Izraz nemoći

Kad su o takvima pisali novinari, o sumnjivim bogatašima, o uglednicima koji ne plaćaju radnike ni poreze, o političarima koji dobivaju sumnjive kredite, o tajkunima koji imaju višestruke bankovne hipoteke, o tvrtkama koje brutalno isisavaju dobit iz poduzeća koja kasnije propadaju, država nije činila ništa.

U pravilu nije istraživala, ako je istraživala, onda nije sankcionirala, ako je sankcionirala, nije plijenila niti zatvarala. Uglavnom je tolerirala.

A ti noseći stupovi ovog trulog društva nisu osjećali ni mrvicu srama.  Osim što im je duševna bol služila za određivanje sudske odštete. 

Ako je već država pribjegla tako očajničkom činu kao što je nabijanje na stup srama, onda se vrijedi zapitati hoće li to ispuniti svrhu. I koja bi to svrha trebala uopće biti?

Da država dokaže, kao što kaže Linić, kako ne štiti krupne ribe? Da država pokaže svoju nemoć? Da baci narodu kost kojom će se osladiti?

Vlad Tepeš iz Banskih dvora

Ovo masovno nabijanje na stupove srama - a praksa je poprimila razmjere Vlada Tepeša - ima smisla jedino u slučaju da iza toga slijede sankcije.

Recimo, najavljuje se dodatno oporezivanje onih čija imovina premašuje prihode, ali može li se na tome stati? Osim toga, što je s poreznim dužnicima, među kojima su i neki bliski Linićevi prijatelji, koji se i dalje ponašaju kao se ništa ne događa? 

Ili primjerice, ako se objavi lista poduzetnika koji je ostao dužan tri plaće - a najavljuje se da će se to smanjiti na samo jednu plaću - hoće li se uz to staviti napomena da nije isplatio plaću jer nije naplatio poslovni dug, a morao je unaprijed platiti porez?

Usput, Linićeva prijetnja zatvaranjem lokala zbog duga od deset kuna ne zvuči baš uvjerljivo u usporedbi s višemilijunskim dugovanjima ljudi koji i dalje nesmetano ulaze u poslovne aranžmane.

Uglavnom, posao države jest sankcionirati, a ne sramotiti.

Građane više nije briga tko je kriv, nego što će s njim biti. Očekuje od države da radi svoj posao. A ovakvo dizanje hajke može im poslužiti tek kao kratkotrajno ispucavanje nagomilanih frustracija.

Recimo, kumicama koje će se naslađivati na kumovima.

Samo treba još treba vidjeti čijim.