Smatrate li se više tipom osobe koja voli doživjeti arhitekturu i kulturu ili ste možda skloniji proučavanju gastro ponuda na vašim destinacijama? Naravno da su svačiji motivi posebni i nama na osobnoj razini primjereni, no jesu li ti motivi usmjereni na nas ili na druge? Putujemo li radi sebe ili radi drugih?

U trenutku pisanja ovog članka prisjećam se svojeg zadnjeg putovanja, atmosfera je opuštena, svira kvalitetan blues i razmišljam o tome koliko mi je putovanje uistinu otvorilo oči, ali i ostavilo mnogo “upitnika iznad glave”.

Putujem li radi sebe ili radi drugih?

Iako bi svatko tko pročita ovo pitanje u svojoj glavi odmah donio/la zaključak: ”Da, sigurno sam lud/a potrošiti novac i vrijeme na putovanje radi drugih!”, misao koja me vodi postavljanjem ovog pitanja je usmjerena na aktivnosti koje provodimo tijekom putovanja, koje se baš ne slažu sa našom željom da putujemo “radi sebe”. Nitko ne dovodi u pitanje činjenicu da putujemo radi sebe, ali ostanimo barem dosljedni toj našoj odluci i nemojmo provesti putovanje iza fotoaparata.

"Glavni razlog zašto sam motiviran za pisanje ovog članka je činjenica da većina turista pri dolasku na mjesto od nekog značaja, provede vrijeme iza fotoaparata stvarajući uspomenu putem tehnologije – a ne u sebi."

Tom sam prilikom sjedio na prekrasnoj terasi kafića na Schlossbergu, Graz. Pogled je predivan, za 12. mjesec je temperatura iznenađujuće ugodna, masa turista dolazi i prolazi… U svoj toj gužvi jednostavno nisam mogao ne primjetiti obrazac ponašanja koji je u velikoj mjeri bio prisutan. Unatoč tome što da bi došli do famoznog vidikovca otkuda se prekrasno vidi cijeli grad, treba savladati 100 metara nadmorske velike strmine (naravno da postoje i uspinjača i lift, hvala Bogu!). Ljudi po dolasku tamo ne uživaju previše u doživljaju.. Radnje se svode na početni uzdah i oduševljenost prizorom nakon kojeg slijedi energično i živčano korištenje mobitela i fotoaparata kako bi ovjekovječili prizor… Sada im je netko uletio u kadar, malo su ljuti, ali nema veze. E sranje, sad im je zadrhtala ruka. Pa k vragu! Nikako dobru sliku okinuti…

Nakon frustracija koje traju oko minutu – dvije, osoba obično uspije u svom naumu te nakon toga možda uspije izaći iz stanja svijesti kojem se izložila u prethodnim minutama, pri tome naglašavam riječ “možda”. Ne samo da su se osobe izlagale toj frustraciji nego i:

• nakon što su konačno uslikali svoj prizor, stvorio se lažan osjećaj postignuća i samo su nastavili dalje, bez da su još jednom doživjeli onaj “aaaah” trenutak prizora
• ritam njihova hoda sada više nije bio lagan, usmjeren na trenutni užitak nego kompetitivan i žustar

Zašto to radimo? Frustriranjem oko samog procesa fotografiranja fokus našeg užitka prelazi sa uživanja u prizoru (intrinzični podražaj) na uspješno fotografiranje unatoč otežavajućim faktorima. Naravno da je lijepo ostvariti uspomenu u digitalnom obliku, ali to izaziva u nama potrebu za ubrzanijim tempom kako bi što prije obavili idući “zadatak” – fotografirali idući, nama lijep, prizor. Primarno smo na putovanju radi stvaranja za osobnim uspomenama, temeljene na doživljaju prizora, zar ne?

"Kompetitivnost i želja za uspjehom su duboko usađeni obrasci ponašanja. Aktiviranje takvih oblika ponašanja je puno jednostavnije (a i ima više okidača) nego se opustiti u uživati u svakom prizoru koji smo primarno i odlučili vidjeti. Zato je vrlo lako izgubiti kontrolu nad svojim ponašanjem i ne iskoristiti stvarni potencijal svojeg putovanja."

Zašto su putovanja stvarno važna?

Osobno volim pokupiti informacije o tome kako ljudi žive, kako razmišljaju i što ih čini takvima kakvi jesu. Bez obzira na osobne motive putovanja, korist koju imamo od udaljavanja od vlastitog prebivališta je dragocjena. Svaki put kada putujemo, naš nesvjesni um ima priliku vidjeti uživo primjere drugih svjetonazora, a time i prihvatiti jasnu poruku: ”Aha, ne žive svi isto kao ja /mi doma!”. Ta poruka ima nevjerojatnu sposobnost da potakne procese promjene vlastitih obrazaca kojima zapravo nismo nikada ni bili zadovoljni, ali uvijek prevlada u nama misao : ”Eto što ćeš, to je život!”… Naravno da je ovo vrlo uopćeno i da dinamika promjene prolazi kroz kompleksnije faze i struje svijesti, ali putovanja uistinu jesu genijalna u toj svojoj moći da razbiju naša postojeća uvjerenja o tome “kakav život zapravo je”. Benefiti od rada na takvim obrascima su brojni, pogotovo ako ste osoba koja ne zarađuje koliko bi htjela, ako ste poduzetnik/ica koji zna da može više i bolje, ali nekako rezultat uvijek izostaje. Mnogobrojni principi našeg uma djeluju u skladu kako bi se formiralo naše ponašanje, a onaj koji je upravo aktiviran i preispitan se zove princip ”social proof”.

I za kraj….

Svakako je dobro koristiti tehnologiju i stvoriti uspomenu u takvom obliku, ali ne zaboravite nikada da putujete radi sebe i ne dozvolite da vam fotografiranje i “Check in” na Fejsu diktira tempo i doživljaj onoga što vidite. Uživajte u svakom trenutku koliko god je moguće i upijajte svo moguće znanje o tome kako ljudi žive - možda upravo neka naizgled nebitna informacija stvori ideju za daljnji poslovni plan. Možda nas potakne na to da razmislimo o tome kako i svoj život poboljšati te da ne moramo živjeti loše kao naši susjedi, prijatelji ili rodbina.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorima: 

Mi smo Ivan i Filip Novoselac, braća blizanci i treneri All Level Healing™ tehnike. Kroz naš sport (streljaštvo) spoznali smo važnost i primjenjivost mentalnih tehnika, kako u sportu, tako i u životu općenito. Sada tu priču širimo dalje kroz naš blog "Sretna Patka". Pratiti nas možete na Facebook stranici bloga i blogu www.sretnapatka.com!