Avanturist i putopisac Hrvoje Jurić krenuo je na dvomjesečno osvajanje Alpa biciklom. Portal 24sata medijski je pokrovitelj njegovog putovanja, a svakoga tjedna kod nas možete čitati njegove nove pustolovine. Ovoga puta Hrvoje piše o početku svog puta i prvim, zanimljivim ljudima koje je upoznao.

Iako sam u glavi bio spreman odavno, ipak nisam mogao krenuti kada sam htio. Nevoljko sam to prihvatio. Ipak, nakon tri tjedna odgađanja odlučio sam da je krajnje vrijeme za polazak. Zadnji dan pred putovanje, kao i uvijek, 90 posto stvari su se dogovorile. Kasno, oko 11 navečer, sjedio sam s Dariom i isprobavao vodonepropusne vrećice za elektroniku. Došavši u stan jednim zatvorenim okom spremio sam svu opremu i sav nervozan krenuo na spavanje. Sama pomisao kako ću ujutro konačno krenuti na najteže putovanje na koje sam se ikada uputio nije me ostavila ravnodušnim. 

Imao sam osjećaj kako mi je ovo prvo putovanje, kao da nikada nisam sjeo na bicikl i otišao nekamo

Alarm je zvonio oko 7 ujutro, pozdravio sam se s Majom i krenuo prema Giantovom dućanu gdje me čekao Marin, prijatelj koji vodi „PutOpiju“. Zadnja kava u Zagrebu. Davor mi je donio šator kojeg nikada nisam složio, pada dosadna kišica, ali danas mi ništa ne može pokvariti dan. Što sam više odlazio iz Zagreba, to sam bio uzbuđeniji. Imao sam osjećaj kako mi je ovo prvo putovanje, kao da nikada nisam sjeo na bicikl i otišao nekamo. Bilo gdje, bilo kad. Sve sam gledao drugim očima i osjećaj je bio prekrasan. Nakon improvizirane večere od nekoliko sendviča otišao sam u Jet Set, restoran u Krapini i naručio kavu.

Pokraj mene sjedio je čovjek srednjih godina i vrlo radoznalo ispitivao me u vezi putovanja. 

- Čekaj, odmah se vraćam - rekao je i po povratku pozvao me unutra.

- Inače nam kuhinja radi samo do 16 h, ali ostalo je još nešto od ručka. Ovo je za tebe - i pokazao prema stolu na kojem se nalazio tanjur pun hrane. 

- Niste trebali, upravo sam večerao - pokušao sam mu se zahvaliti, ali čovjek nije htio čuti.  Moram priznati da se nisam nešto previše bunio protiv ove prekrasne geste nepoznatog muškarca, a i svaki komad hrane dobro će mi doći. Na ovo putovanje, prilikom kojeg prelazim oko 20 prijevoja, krenuo sam s tek 6000 kn, što će mi, nadam se, biti dovoljno do kraja. 

Ulazak u Sloveniju bio je poprilično nezgodan jer sam jednim dijelom bio prisiljen voziti po autocesti. Kako mi je to rekao slučajni prolaznik, nisam bio siguran da li je u pravu, pa sam polako došao do graničnog prijelaza. Policajac se nasmijao i rekao kako svaki biciklist sa strahom dolazi prema njima. Pustili su me i uz malo jezero postavio sam šator. Poprilično neuspješno, ali dovoljno da me zaštiti od rose. 

Samo 40-ak kilometara kroz Sloveniju i već sam bio na granici s Austrijom, vozeći prema Grazu. Odmah nakon granice i sve do Graza pratio sam rijeku Muru, uz koju se cijelim putem proteže prekrasna biciklistička staza, inače označena s „D2“. Cijelim putem susretao sam različite bicikliste – od putnika do amatera, ali jedan čovjek mi je svakako ostao u sjećanju. I ostat će još dugo. Naime, nikada nije vozio bicikl, oduvijek je radio kao strojobravar i kada je otišao u mirovinu tek onda je počeo putovati. Kod kuće mi je dosadno, uvijek isti ljudi. A i susjedi mi se nikada nisu sviđali. Sad su ljubomorni na mene, ali baš me briga, rekao je 80-godišnji "mladić" i zapedalirao svoj krcat bicikl. 

Svakako me podsjetio na Ellie, moju dragu kolegicu s kojom sam prošle godine vozio kroz Alpe i nakon 1000 kilometara susreo je u Nizozemskoj. I dalje smo u kontaktu i pomislio sam kako ćemo se i ovo ljeto negdje susresti, ali Ellie je na putu prema istoku, zajedno sa svojim novim momkom. 

Odmah od Graza krenulo je penjanje prema Gaberlu, prvom prijevoju na ovom dva mjeseca dugom putovanju. Napunio sam bisage hranom jer mi se često znalo dogoditi da na pola penjanja ostanem bez ičega, a to je zadnja stvar koju želite da vam se dogodi. Možda je prva da vas ne pogazi kamion, ali i ova je tu negdje. Lagano penjanje postalo je sve teže nakon što sam prošao malo naselje Salla. 

Upravo prije Salle stao sam nakratko odmoriti, a na parkiralištu se nalazio stariji čovjek naslonjen na vrata svog kombija. Pozdravio sam ga i ovaj mi je mahnuo da dođem do njega. Ispred se nalazilo nekoliko limenki piva i posuda s hranom. Sjeo sam, čovjek je otvorio pivo i kad sam mu rekao kako bicikliram iz Hrvatske umalo me zagrlio. 

- Mi, braća, Jugoslavija, Tito, Poljska! – nekako sam shvatio kroz njegove riječi da mu je drago što me vidi. Otvorio je vrata, izvadio tanjur i žlicu i stavio hranu ispred mene. Izvoli, treba ti, rekao je. Prihvatio sam i to je bila jedna od ukusnijih juha od gljiva koju sam ikada probao. Zahvalio sam mu se, ostavio nekoliko čokoladica za unuke i nastavio prema Gaberlu i njegovih 1551 metra.

Par kilometara prije samog vrha prijevoja vrijeme se naglo počelo mijenjati. Kiša je pojačavala, vjetar je sve jače puhao, a minute su prebrzo bježale. Zadnjih nekoliko stotina metara morao sam gurati Mrc'nu i tek oko 21:30 stigao sam do vrha Gaberla. Nisam u kondiciji kao prije, pomislio sam, ali isto mi se dogodilo i prošle godine. 

Noge se očito moraju ponovno priviknuti na penjanje. U idućih sat vremena učinio sam poprilično smiješnu i početničku pogrešku – nastavio sam dalje, po mraku, kiši i vjetru. Moram priznati da nikada nisam okusio ovakvo spuštanje, čak ni do Nordkappa, kad je dan dobrano bio kraći. Ipak, oko 23 sata stigao sam do Judenburga i preko Couchsurfinga našao smještaj kod mlade obitelji. 

Prvi dani putovanja i entuzijazam mi se polako gubio jer još uvijek nisam pronašao priče za kojima uvijek "tragam". I onda sam se probudio u kući ove pomalo čudne obitelji. Momak je otišao na posao, a klinci su me probudili skačući po mom krevetu. Ustao sam se i na pomalo šepavom njemačkom uspio ih primiriti i upitati gdje im je majka. 

-O, ti si momak na biciklu - rekla je dolazeći iz kuhinje.

-Upravo pripremam doručak, sigurno si gladan!

Kimnuo sam glavom i sjeo za stol. Nakon standardnog upoznavanja i razgovora kamo idem krenula je vrlo neobično. Suprug i ja živimo u otvorenom braku jer oboje mislimo kako je nemoguće cijeli život provesti samo s jednim partnerom – odjednom je okrenula temu. 

Na prvom putovanju, prije nekoliko godina, shvatio sam kako su svi ključevi u mojim rukama, samo moram odabrati koja vrata otvoriti. I pokušati ostaviti ih otvorena, jer, kad se najmanje nadate, ljudi pokušaju ući u vaš život. Kroz tih par godina naučio sam i što znači ostavljati, ali i biti ostavljen. Nekad je bezbolno, a nekada ožiljci ostanu duboko ucrtani. Ali nikada nisam došao u ovakvo iskušenje. 

Kako mi je objasnila, njezin muž je otac njene djece i ne može zamisliti nikoga drugoga tko bi bolje „odradio“ takvu ulogu. 

- Ipak, potrebno joj je nešto više, jer mi takav život nije dovoljno...napet... - tražila je odgovarajuću riječ. 

-I koliko često mijenjate partnere? - upitah je. 

- Ja izlazim gotovo svaki vikend ili jedan dan ostanem doma, kada suprug ima dogovor. Večeras će momak doći po mene, a muž će čuvati djecu – rekla je i nastavila s doručkom. 

Upravo je tako i bilo. Oko 21 oglasilo se zvonce i mlad i nepoznat momak ušao je u kuću. Sjeli su, otvorili pivo i ugodno pričali. Nisam htio smetati i držao sam se po strani. Nakon nekog vremena muž ih je ispratio i vratio se u kuću. 

- I tebi je ovo normalno? - upitao sam ga. 

- Naravno, sasvim normalno. Gledaj, bolje i ovako nego da se potajno varamo i lažemo jedno drugom. Ovako bar znam da se ide naći s normalnim i pristojnim čovjekom. Zar i ti ne bi isto poželio za svoju ženu? – upitao me. 

- Valjda bih - nešto sam morao odgovoriti. Očito sam odrastao u previše zatvorenoj sredini pa mi je ovo bilo pomalo bizarno, ali ljudi su izgledali sretno i uživali su u tome. 

Ujutro smo se razišli poprilično čudno, gotovo bez ikakvog pozdrava, bez doručka i kave. Možda ni ja njima nisam ostavio dobar dojam, tko će ga znati. 

Ovo putovanje omogućili su Samsung, Giant i Old Spice. 

Hrvoja možete pratiti na njegovom Facebooku, Instagramu i Twitteru.