Riana Petanjek novinarka je, blogerica i strastvena obožavateljica putovanja, a trenutno je na putu osvajanja američkog Route 66. Portal 24sata medijski je pokrovitelj njezinog putovanja koje ćete moći gotovo svakodnevno pratiti na našim stranicama. Na početku putovanja provela je dva uzbudljiva dana u New Yorku, odakle će krenuti u Chicago.
Ne znam za vas, ali meni kad bi netko spomenuo Chicago, prije nego sam otišla, prvo mi je na pamet padao jazz, blues, klubovi, noćni izlasci, mafija, početak Route 66. No, nisam baš očekivala da će me sam izgled grada toliko oduševiti. S obzirom na to da sam ga posjetila odmah nakon New Yorka; bio mi je jednako lijep, ako ne i ljepši ( uz to je i puno jeftiniji).
Sam centar opet izgleda kao da je zgrada na zgradi, no ipak je neka druga priča od većine takvih gradova. Kao prvo zgrade nisu iste, već kao da svaka ima neki svoj stil, što na kraju ispada super jer nema osjećaja da ste izgubljeni među velikim kockama. Sljedeća stvar koja ga čini drugačijim je rijeka koja prolazi kroz sam centar, a uz to je i nevjerojatno čist.
Kad se još doda Michigan koji je velik kao i Jadran, a isto tako nalazi se odmah tik uz centar, dobije se grad koji je stvarno odmah na prvu nešto posebno.
Veliki hit u gradu je ogromna skulptura graha i naravno Buckinghamska fontana, a moj domaćin tamo (Hrvat koji živi u gradu već preko 20 godina) i ja bili smo najponosniji ispred poznatih skulptura Indijanaca-konjanika, koje je napravio sam Meštrović. Nakon što sam preuzela motor napravila sam kratku vožnju centrom s kamerom, mislim da je dobar način za virtualnu šetnju gradom, a i sama Route 66 kreće upravo iz centra grada:
Iako i danas postoji dio grada koji je relativno nesiguran, mafija kao nekad više ne postoji. Moji domaćini odveli su me u klub koji nije nikako poznat među turistima, ali svakako je među stanovnicima grada.
Green Mill klub koji gotovo na svakodnevnoj bazi okuplja jazz, blues ili neke druge umjetnike , poznat je i po tome što su upravo u njemu Al Capone i ekipa obavljali svoje prljave poslove i osim toga bili vlasnici. Snimka je jako mračna jer je takav i sam klub; iznimno mračan, no glazba je ionako ono po što svi dolaze u Green Mill:
Dan nakon kratkog posjeta Chicagu, krenulo je putovanje po Route 66 na motoru. Majka cesta, kako je još mnogi zovu, kad je sagrađena 30-ih godina bila je jedina koja je povezivala zapadnu Ameriku s istočnom. Samim time bila je od ogromnog značaja za njenu ekonomiju.
Na njoj slijedi motor i ja sve od Chicaga do Los Angelesa i naravno ljudi koje upoznajem putem. S obzirom na to da cesta već duže vrijeme službeno ne postoji, živom je održavaju baš ti isti fanatici, zanimljiva odredišta na putu i ovakvi kao ja koji je žele prijeći:
Dečki u salonu gdje sam preuzela motor se naravno, kao i svi do sad, nisu mogli načuditi činjenici da idem sama. Ipak oni, za razliku od mnogih u Hrvatskoj to uopće ne povezuju s činjenicom da sam žensko i ne smatraju da imam razloga za brigu, nego jednostavno im ne dolaze ljudi sami iznajmiti motor. Nakon njihovog čuđenja uslijedilo je i moje, nisam ni sama znala kako ću voziti to veliko čudo koje su mi dali. Doslovno jedva da mogu nogama do tla, no ide za sad to sve dobro.
Vrlo brzo po izlasku iz Chicaga je prva u nizu od ikona na Route 66 - restoran Henry's Drive In, s navodno divovskim Hot-Dog sendvičima. Div koji je nekad držao hot dog u rukama premješten je u jedan drugi grad na Route 66, pa vam sad tu ništa nije divovsko, jedino što se po cijeni vidi da napuštate veliki grad, jer sve postaje malo jeftinije.
Sljedeća destinacija je grad do kojeg stignem na putu prije mraka. Svakako sam mislila da ću doći dalje taj prvi dan, no već tu spoznajem što znači voziti po cesti koji službeno više ne postoji, a na kartama koje se daju kupiti kao dio određenih vodiča sve izgleda jednostavnije nego u praksi. Inače je na većini dionica cesta dobro obilježena znakovima koji vam pokazuju da ste na dobrom putu, obzirom da često trebate koristiti i druge ceste i autoceste jer 66 više jednostavno nema na nekim mjestima.
Ipak ti znakovi nisu baš nešto na prvom dijelu puta, pa sam ja lako odvozila puno milja u nekom krivom smjeru i naravno još toliko da bi se vratila na stari. Ipak, vidjela sam neka zanimljiva mjesta putem koja zapravo ne pripadaju Route 66. Oko gradića Joilet oznake po državi Illinois postaju dosta dobre pa je dalje bilo puno lakše. Već prvi dan shvaćam razliku ovakvog pothvata u Americi i kod nas recimo, tank motora od potpuno praznog do potpuno punog je 15 dolara. Nakon spavanja u Braidwoodu jutro je donijelo doručak kod Betty Boop, no o već tome u idućoj priči .
Rianu možete pratiti i na njezinom blogu ili na Facebook stranici. Putovanje su omogućili Harley Davidson Zagreb i Atlas.