Saga se nastavlja: svaki tjedan, skandal jedan.
Prošloga tjedna premijer Andrej Plenković i ministrica kulture Nina Obuljen izmislili su model kojim bi Ladislava Ilčića spasili od smjene nakon njegova predavanja o hormoniziranim ženama.
Zaključili su da je on tada govorio kao predsjednik HRAST-a, a ne kao savjetnik u Ministarstvu kulture. Kao da su to dvije različite osobe. I kao da se seksizam može zaboraviti, potisnuti ili naprosto izbrisati na funkciji savjetnika. Kao da to nije naprosto stanje uma.
To što je Ilčić i ovoga vikenda nastavio svoju tiradu, izjavljujući kako je "svatko onaj tko živi sa ženom svjestan njezinih hormona" (a valjda i svatko onaj tko radi sa ženom, kao on s ministricom kulture), iz čega bi se mogla izvući olakšavajuća okolnost za nasilničkog župana, ne zanima previše Plenkovića i Obuljen.
Jer, na njegovu glasu visi ova navodno stabilna većina.
A stabilna je upravo zato što Plenković zatvara oči na skandalozne ispade svojih partnera.
Ministar u obranu bolnica
Međutim, za premijera nema odmora. Taman kad je zajedno s ministricom odlučio poštedjeti seksista Ilčića, početak ovoga tjedna osvježio im je ministar zdravstva Milan Kujundžić.
Telegram je objavio njegov službeni dopis iz prosinca prošle godine upućen ministru pravosuđa Draženu Bošnjakoviću u kojem ga moli da se ministar angažira na ujednačavanju sudske prakse povodom stotina tužbi hrvatskih liječnika protiv bolnica zbog krivo obračunatih prekovremenih sati.
Bolnice bi se zbog toga mogle naći u još goroj financijskoj situaciji, što bi Kujundžića stavilo u još nezavidniji položaj u Vladi, kao ministra bankrotiranog resora, pa je stoga pribjegao onome što najbolje zna: traženju političkih veza.
I time, naravno, izazvao nevjerojatni skandal.
Politička intervencija
Ne samo da ministar pravosuđa nije nadležan za ujednačavanje sudske prakse, kako to traži Kujundžić, on se kao predstavnik izvršne vlasti ne bi smio miješati u rad sudova, a svaka intervencija iz Vlade mogla bi se smatrati pritiskom na pravosuđe.
I to ne samo ministra pravosuđa, već i ministra zdravstva kojemu su se ugrožene bolnice obratile za pomoć.
Što, dakle, nije bilo u redu s Kujundžićem?
Je li moguće da on ne naprosto ne zna da ministar pravosuđa nema i ne smije imati veze sa sudskim presudama, što pak upućuje na tragičnu nekompetenciju zbog koje ne smije više sjediti u Vladi?
Je li stvar u tome da Kujundžić sve to zna, ali ga nije briga, što je još gori krimen?
Ili je to uobičajena praksa HDZ-a i čitave Vlade, da se političkim kanalima vrši utjecaj na sudove, što onda znači da bi trebala letjeti čitava vladajuća garnitura?
Nema podjele uloga
Ovdje se Plenković ne može izvlačiti na podjelu uloga kao kod Ilčića: Kujundžić je poslao službeni dopis Bošnjakoviću kao ministar zdravstva.
Možda se Ilčića može braniti kao "seksista u slobodno vrijeme" (iako ne može), pa makar se tim izjavama sramotila Vlada i zagađivalo društvo. Ali Kujundžić je ozbiljno zaglibio kako god uzeli: ili je nekompetentan ili je zlonamjeran.
Plenković naprosto mora reagirati, koliko god izbjegavao reagirati u nebrojeno slučajeva do sada. Primjerice, kod Nade Murganić i mnogih drugih članova Vlade koji redaju skandale kao na traci.
Odšutio je, recimo, zajedno s ministricom obrazovanja nedavno novo otkriće o Jasminki Buljan Culej i kurikularnoj reformi. Kao da će šutnjom zataškati sve tragove.
Poučeni tim iskustvom, Milan Kujundžić ne treba strahovati od nekih sankcija zbog svog skandaloznog dopisa ministru zdravstva.
Ali i njegov, kao i Ilčićev, pa i drugi gafovi i skandali, upotpunjuju sliku Plenkovićeve Vlade. Koju premijer očito ne želi popraviti.