Bez teksta i beskrajno žalostan, ostao je nedavno bivši zagrebački gradonačelnik Tito Kosty nakon što je prošetao nikad dovršenom Sveučilišnom bolnicom. Jer upravo je Kosty postavio kamen temeljac ovom zdanju, koje je trebalo postati ponos Zagreba i čitave države, a završilo je kao apokaliptični spomenik prevare i izdaje, tmurni, gigantski svjedok naše bliže povijesti, otužnih vremena u kojima smo izigrani, izmanipulirani, opljačkani.

Kroz šuplje zidove mastodonta na kraju grada, odjekuju glasovi svih obećanja kojih smo se naslušali, lažno slatkih priča koliko im je stalo do građana, kako su tu zbog nas. A da im je doista stalo do ljudi u ovoj zemlji, omogućili bi im bolnicu dostojnu čovjeka. Sjetili bi se da mnoge postojeće zdravstvene ustanove egzistiraju među pljesnivim stoljetnim zidovima, daleko od standarda za 21. stoljeće. Kad njima zaprijeti bolest, otići će na operaciju u Ameriku ili na terapiju u Austriju. Kao i svaki put do sada, sakupljat će političke bodove nacifranim monolozima o dovršetku Sveučilišne bolnice, a onda ponovno lagati, prebacivati lopticu – grad na državu, država na grad, na onu tamo bivšu državu... Dok ono što je trebalo biti bolnica svih nas, sve više propada, i dok na kraju ne bude sigurna ni za silna skladišta što su se smjestila u njoj.

Nesuđena bolnica u Blatu vječna je i golema sramota svih onih kojima smo dali povjerenje, istinski odraz njihove lažne iskrenosti i podlih namjera. I tu bez iznimke spadaju svi koji su se u proteklih 30 godina dočepali gradske ili državne vlasti. Jer se među njima nije našao niti jedan jedini, koji bi, poštujući činjenicu da je u nedovršeno zdanje uložen golem novac građana, imao dovoljno hrabrosti i snage da se bori do kraja, da Sveučilišna bolnica ne bude još jedna promašena investicija koja nas kao uteg vuče na dno. Pomoglo bi samo da se jedan takav pojavi. No uz ovakvu političku strukturu kakvu imamo znamo da je to nemoguće. Pusta želja. Utopija.