Ja nisam htjela dojiti svoje dijete jer se nisam mogla odreći ovoga, rekla je i ponosno digla cigarete u zrak jedna moja poznanica prije nekih godinu dana dok sam ja još redovito dojila svoje dijete uvijek i svugdje. Tvoj izbor, ja to ne podržavam, rekla sam tonom kojim je i njoj i meni bilo jasno da nam to nije zajednička točka. Jer da, ja sam iz ove sekte u kojoj se smatra da cigaretama, alkoholu i ostalim čudima nije ni vrijeme, ni mjestu ni u trudnoći, ni nakon poroda. I to, iz moga kuta jako dugo nakon poroda. Posebno ako žena doji.
Meni je nedopustivo i posve nerazumljivo da netko svjesno i namjerno neko biće od 100 grama pa do 3,5 kilograma truje s oko 40 različitih otrova koliko, znanstvenici tvrde, ima u jednoj cigareti
Da se razumijemo ne spadam u onu kategoriju bivših pušača, a sada netolerantnih nepušača. Dapače, smatram da je uživanje u duhanu jednako u redu kao i popiti čašu vina. I točno u tim količinama. U dobrom društvu, ja ću i popiti koju čašicu pa i zapaliti koju. Nisam baš vikend konzument već više 'light' hedonist i ljubitelj svega što je dobro i što me veseli. No sve to, u mom slučaju stalo je one sekunde kada bih spoznala da u sebi nosim život. Jer smatram da svojim ponašanjem nikad ne smijem ugrožavati drugog čovjeka, a taj se stav jače potencira kada je taj drugi čovjek - moje dijete. Naslušala sam se i nagledala kojekakvih matera koje puše u rizičnim trudnoćama, koje zapale na prozoru rodilišta dok im se prerano rođeno dijete bori za život na nekom drugom odjelu bolnice. Stres? Ne bih rekla, barem kod većine. Prije bih rekla sebičnost i nemar. Da, u rodilištu sam bila dovoljno drska da jednu koja je tako čuvala trudnoću zbog cijele medicinske enciklopedije komplikacija i sumnje da joj dijete ima ozbiljnih problema s plućima pitam zar je nije strah što puši. Ona me je začuđeno gledala i pitala da zašto bi to imalo veze sa stanjem njenog djeteta. Ne znam, možda je uz nemar ona i nedovoljno educirana pa možda i ludo hrabra.
'Ženo zašto pušiš kraj svoje djece?'
Svojedobno sam i svjedočila ispovijedi neke žene u parkiću (gdje drugdje) koja je pričala o strašnim problemima s alergijama svoje dvoje djece. I pritom toj istoj djeci uredno otpuhivala dim u lice. Nisam je poznavala, nisam se uplitala u razgovor, ali da, došlo mi je da je protresem i viknem: Ženo, pa zašto pušiš kraj to dvoje djece?
Meni je nedopustivo i posve nerazumljivo da netko svjesno i namjerno neko biće od 100 grama pa do 3,5 kilograma truje s oko 40 različitih otrova koliko, znanstvenici tvrde, ima u jednoj cigareti. Nikotin ubrzava otkucaje srca i disanje kod odraslog čovjeka, a što li tek radi bebi. Tu su još i arsen, olovo, amonijak...
Postoji jasna veza između količine cigareta popušenih u trudnoći i usporenog rasta fetusa. Bebe onih žena koje su u trudnoći pušile ili bile izložene pasivnom pušenju, u prosjeku su manja od beba majki nepušačica. Takve bebe podložnije su perinatalnim komplikacijama, bolestima i smrti. Čak i u kasnijem razvoju djeca majki koje su pušile u trudnoći često su niža rastom od ostale djece i imaju više poteškoća s čitanjem, matematikom i sličnim vještinama. Dugoročno gledano, pušenje roditelja može kod djece uzrokovati slabije učenje, sporiji rast te promjene u ponašanju. Djeca pušača češće pate od astme i drugih respiratornih infekcija. Danas u svijetu puši oko 12 posto žena, podatak je Svjetske zdravstvene organizacije.
Pušenja u trudnoći ne žele se odreći samo sebičnjaci
Znači svaka osma žena doslovno od prvog dana života ne mari za život i zdravlje svoje djece. Nisu tu izuzeci niti muškarci. Nisu mi ni oni baš slatki dok puše kraj svoje djece, ali žene u ovom slučaju ipak manje razumijem. A posebno mi na nerve idu one koje voze djecu u auto, zatvore sve prozore i nabiju čik u usta. Njima bi iste sekunde tu djecu oduzela. Bar na koji sat da se malo saberu. Da, možda sam malo preradikalna, ali mislim da me je na taj radikalizam potakla i jedna situacija iz rodilišta.
Znači svaka osma žena doslovno od prvog dana života ne mari za život i zdravlje svoje djece. Nisu tu izuzeci niti muškarci
U mojoj sobi je ležala žena. Sva nekako draga i mila, izrazito pristojna. Upoznali smo se u predrađaonici i meni je odmah kroz glavu prošlo kako će ona sigurno biti neka super mama. Ne znam kako i ne znam zašto, bio je to moj prvi instinkt. Ona te noći nije postala majka jer je njeno dijete umrlo na porodu. Liječnici su rekli - urođena srčana mana koju nitko nije mogao predvidjeti. Žena je dva dana i dvije noći plakala za svojim nerođenim čedom, gledala na mobitelu slikice s ultrazvuka ili samo tupo buljila u jednu točku. Njena je tuga slamala i naša srca.
S druge su se strane po istom tom rodilištu prešetavale kojekakve žene koje su usred zime pušile u wc-u, nemarne prema sebi, nemarne prema djeci. Da i to je život i valjda se sve događa s nekim razlogom, ali me beskrajno živciraju sve one koje u tim svojim ovisnostima traže opravdanje. Kao meni je teško, ja ne mogu prestati i moje je tijelo ionako puno otrova pa čemu sada šokirati organizam. Ne mogu se oteti dojmu da je samo riječ o običnim sebičnjacima. I zato skidam kapu svakoj ženi koja je nakon 'plusića' odbacila te slabosti. A i takvih, na sreću, ima jako puno.