U davna vremena kad sam išao na faks i imao snove da ću biti akademski obrazovana osoba i biti plaćen da pišem o bitku, onomastici, i Aristotelovoj etici kreposti, jedan od mojih profesora s filozofije je rekao da je civilizacija počela onda kad su ljudi počeli psovati.

Prije toga su ljudi svoje frustracije rješavali toljagom u glavu i prstom u oko, što se danas smatra agresivnim metodama. Čim se netko sjetio da bi umjesto da ubije sve ljude koji ga živciraju, možda bilo bolje opsovati Sunce, krv, ili neke od stotina bogova koji su se štovali, nastala je civilizacija. Način da se sa svakodnevnim nepravdama nosimo tako da psujemo. Glasno ili tiho, svejedno.

Je li to moj profesor rekao prvi ili je pokupio od nekog, i je l’ ima kakve logike u tome, ne znam. Ali to nije ni toliko bitno.

Meni osobno je to katarza, način na koji mogu izbaciti negativnu energiju iz sebe, što je puno bolje nego izbacivati ljude kroz prozor. A ponekad je ili-ili situacija.

Imam nekoliko razina psovanja.

Razina 1: Uopće ne psujem. Rezervirana za baku, roditelje, i neke situacija kad sam s ljudima za koje ne znam hoće li im uši prokrvariti ako kažem “jebote” ili nešto gore.

Razina 2: Lagano psovanje. Od “jebote” do “kurac” i slične light psovke. Rezervirano za moje društvo, poznanike i sve one za koje znam da bi im smetalo nešto žešće.

Razina 3: Solidno psovanje. Rezervirano za “Sausage” (tulum na kojem je samo tvoje najbliže muško društvo na kojem raspravljate o religiji, vanjskoj politici SAD-a i sisama). Što više pijemo, rasprave postaju žešće. Psovanje slijedi taj trend. Ali ipak se klonim Boga, Isusa i sl. jer su neki od mojih bliskih prijatelja vjernici i znam da im to smeta.

Razina 4: Sve ide. Bog, Isus, sve. Rezervirano za posao gdje se pozdravljamo s “di si bog te jebo”. Znam, barbari smo.

Razina 5: Crni pojas u psovanju. Samo kad sam sam, a najčešće kad igram online šah ili kad režem luk. Imam psovke koje traju od udaha do udaha. Kombiniram bogove, majke, konje, pse, krv, kruh, “mrtvo” u svim rodovima i padežima, “na nebu”, i još par stvari.

Ne mislim da je to lijepo ili kul, jednostavno je nešto od čega se bolje osjećam. Ispušni ventil.

Kao i Ivaniševiću, npr. Da, nas dvojica smo isti. A i dokazano je da psovanje umanjuje fizičku bol.

Dokle god sam sposoban prilagođavati svoje psovanje ljudima oko sebe i biti na prikladnoj razini, dakle, da nikoga baš previše ne uzrujam, mislim da nema neke velike štete od toga. Obziran sam da je to čudo jedno.

I definitivno ne mislim da je psovanje znak inteligencije, kako je pokazalo jedno istraživanje. Mislim, istraživanje je možda točno, ali upoznao sam ljude koji su nevjerojatno inteligentni, a u životu nisu rekli “jebemti”, dok s druge strane imam kolege koji su doslovno svaku svoju emociju sposobni izraziti s “bog te jebo”.

Kad im netko pojede gablec, kad dobiju 64 kn na kladionici, kad probaju dobar gulaš, kad vide žensku s dobrom guzicom, kad ih rastuži neka vijest, kad te pozdrave… Sve mogu izraziti s te tri riječi. Samo je pitanje intonacije. Nisu bedasti, ali nisu sad ni ne znam kako inteligentni.

Psovanje je po meni jednostavno stvar okruženja i navike. I ne morate ga voljeti, i može vam smetati. I meni smeta ako je totalno neprikladna situacija za psovanje. Ali nemojte da vam psovanje bude nešto što vam smeta najviše na svijetu. Ima puno gorih stvari i osobina od psovanja.

Ono što mi nikako ne ide u glavu jer licemjerje koje vrlo često ide uz kritičare psovanja.

Na jednoj fešti s kolegama je bio jedan kolega koji se malo napio i koji je dobrih sat vremena pričao kako za iduću feštu može nabaviti dvije striptizete koje se uz prikladnu naknadu mogu pretvoriti u prostitutke. I sve to on nama detaljno priča, što sve rade, koliko bi koštalo otprilike, itd.

I ja ga nešto krenem zajebavati, ono, je l’ imaju striptizete sve originalne zube, koju su srednju završile, za koga su glasale na zadnjim izborima i slično,  i upotrijebim “bog te jebo” u rečenici. I on meni mrtav ozbiljan kaže da ne psujem boga jer to nije lijepo. O čovječe…

S filmovima ista stvar. Prije par godina sam gledao film “Black Mass”. Johnny Depp u glavnoj ulozi. Nije loš. Odem na IMDB i tamo neka ženska pokrene temu da je u filmu previše psovanja. To je bilo još u dobra stara vremena kad je IMDB imao forum gdje si mogao jebati mater svima koji se nisu slagali s tvojim filmskim ukusom. To je većina korisnika i radila, pa je zato forum i zatvoren.

Uglavnom, toj ženskoj nije bilo jasno zašto se toliko psuje u filmu. Ono, baš ju je to uzrujalo. Nakon što ju je nekolicina drugih forumaša popljuvala, zaključila je da su svi kojima ne smeta psovanje u filmovima desenzibilizirani. Odnosno, da je razina naše osjetljivosti nedovoljna za njene standarde.

Treba napomenuti je to biografski film o jednom od najnasilnijih kriminalaca u povijesti Bostona, koji je žario i palio 70-ih i 80-ih. U filmu je jasno prikazano 10+ ubojstava vatrenim oružjem iz neposredne blizine. Jedna žena je zadavljena golim rukama. Sve fino prikazano.

Ali toj osobi je od svega toga smetalo pretjerano psovanje. Zamisli. Bostonski mafijaši koji psuju. Nečuveno. Nije to bilo nekakvo balkansko psovanje koje bi uključivalo majke, pse, bogove i ostala nesretna bića koja se obično nađu u psovkama. Samo ogroman broj riječi “fuck” u različitim glagolskim vremenima. Neš ti psovanja.

Ljudi ni ne trepnu na masovna ubojstva, silovanja, mučenja i ispadanje crijeva koja se prikazuju u filmovima. Ako netko motorkom prepili drugog čovjeka na pola, ludnica! Ali ako pritom žestoko opsuje jer mu je krv zašpricala ganc novu košulju (teško se pere, majku joj), e onda je to dekadencija morala, gnjusni napad na istinske vrijednosti, pičke materine.

U “Metastazama” je Krpa ubijao boga u svojoj ženi, ali ga nikad nije opsovao. Jer su scenaristi znali da je to “a big no no”. A znate da bi takav lik u stvarnom životu psovao boga. Znate to. Nema šanse da ne bi.

Općenito je u domaćim filmovima nemoguće čuti psovanje boga ili neke druge brutalne psovke (ispravite me ako griješim, nisam pogledao sve filmove), a to jednostavno nije realna slika. Vjerovali ili ne, hrpa Hrvata na svakodnevnoj bazi psuju boga bez da trepnu.

Ništa me manje ne fasciniraju “clean” verzije pjesama, posebno rap pjesama, gdje se “loše” riječi izostave pa onda pjesme zvuče kao da ih slušaš na audio kazeti koja je već totalno izlizana jer je svaka peta riječ izbrisana.

Zašto uopće postoje “clean” verzije pjesama? Za koju publiku je to? Koja je poanta toga? Voliš Eminema, ali ne voliš kad kaže “fuck” ili “bitch”?

A da ne spominjem neke hardcore crne repere koji pjevaju gotovo isključivo o tome kako trpaju kuje, ubijaju crnčuge (njihove riječi), tjeraju murju u kurac, drogiraju se, itd. I onda netko od takve pjesme napravi “clean” verziju?!

Za koga je to? Za ljude koji vole slušati o jebanju kuja i ubijanju crnčuga, ali ne vole čuti riječi “kuja” i “crnčuga”? Koji nivo licemjerja je to?

Imam dojam da bi i naši političari puno brže izgubili potporu birača kad bi učestalo psovali u Saboru, na presicama, ili emisijama uživo (pogotovo ako bi psovali boga), nego što je izgube kad naprave neko ozbiljno sranje.

Jer mnogi ljudi mogu prijeći preko obiteljskog nasilja, korupcije, uhljebljivanja, i svega ostalog, samo preko bogohuljenja ne.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.

O autoru: 

Moje ime je Leon Zrile. U slobodno vrijeme bicikliram, gledam filmove, i čitam knjige. O svojim pogledima na život pišem na svom blogu Profane misli dok na svojoj Facebook stranici Pseudohumor objavljujem kratke fore, anegdote, i raznorazne bedastoće iz svog života.