Kada je moj sinčić prije godinu i pol dobio svoje mjesto u vrtiću ja sam se osjećala kao da se upisao na Harvard. Specijalno za tu priliku sam čuvala godišnji, uzbuđeno svaku priču uspijevala preusmjeriti na priču o jaslicama i silno se veselila prilagodbi, njegovim prvim prijateljima, njegovom prvom potezu ka odrastanju... Špijunski sam otišla odmjeriti prostor i kao slučajno upoznati tete. Sve mi se činilo super, no u ovom kao i u mnogim drugim slučajevima - neznanje je blagoslov.

I onda je došao i taj dan. Svi troje smo odjenuli svoju najbolju, a kao ležernu kombinaciju, oboružali se kamerama i fotoaparatima, a sve za prvih 45 minuta prilagodbe. Jedinac nas je gledao pogledom "šta je ovima" i nonšalantno ušetao među ekipu. Njegova nezainteresiranost dovela nas je do toga da imamo samo dvije fotografije s tog bitnog događaja. 

A prilagodba? Pa recimo da nije išlo sve kao po loju. Iščitala sam sve na što sam naletila, mislila da sam spremna i na suze i vrtićke bolesti. Znala sam ja da on neće uživati baš u tuđem društvu i u odvajanju od doma, ali stvarno nisam bila spremna na to da će prva dva vrtićka sata mjesec dana plakati. I da me tada netko pitao do kada mislim da će plakati sigurno ne bih novce stavila na dio - do danas. Istinabog, danas je to više kozmetičko dvominutno plakanje tek toliko da znam da on nije zadovoljan. 

Posprema stvari iza sebe bez rasprave, mene uči kako nije lijepo ostaviti razbacane igračke, a i vikanje je jako 'južno'... Tako da sada pomalo i vjerujem da je prvi dan vrtića bio nešto poput upisa na neki jako mali Harvard 

I tako dok sam ja tih prvih dana gledala unezvjereno lice svog sina i mantrala si kako je tako svima i da druge opcije nemam jer nisam ni dovoljno nezaposlena, ni dovoljno bogata, a na sreću imamo i tu nesreću da nam svi roditelji rade, mog sinčića je ulovila prva viroza. Mislim da je uletila nakon tri dana prilagodbe. Znači nakon ukupno tri sata jaslica. Pa je na prvom noćnom rafalnom povraćanju pala i moja teorija o tome kako dojena djeca imaju super imunitet. 

Onda sam shvatila da je njegovo suzama obliveno nezadovoljstvo ništa naspram bakterija i virusa koji iskaču iz svake vrtićke pore. I naravno, kao i svi u naredna tri mjeseca smo odrađivali preko nekoliko što crijevnih, što temperaturno curi-mu-nos viroza. 

Dva cjepiva, ali ni jedan antibiotik

Onda sam ja zaključila da je moj sin najbolesniji na svijetu, no svi oko mene su odmahivali glavom i tvrdili da zapravo imam sreću i da on uistinu ima sjajan imunitet. Druga djeca bi nakon par tjedana uredno završavala na antibioticima pa čak i u bolnicama, a moj se sinčić ipak izvlačio nakon dva-tri dana. Ne naravno zato što sam ja genije roditeljstva već prije svega zato što su mi mudriji od mene rekli 'ako ide u jaslice, ne šalji ga bez cjepiva protiv rote i pneumokoka' pa ja sad tu mudrost i ovim putem širim dalje. 

Iako nisam baš neki ljubitelj cjepiva činjenica je da su nas obje beštije zaobišle, a nije da se nisu razmilile svugdje oko nas. Tako da je dobio dva cjepiva, ali do danas nije dobio niti jedan antibiotik, a i na Hitnoj nas ne poznaju. 

Posljednjih desetak dana krenula je nova vrtićka godina. U grupi mog sina relativno bezbolno. Tek moj specijalac odglumi tugu za mamom na vratima, ali već u sljedećoj sekundi ugodno uvaljen u krilu svojih odgajateljica zaboravlja tko sam zapravo. I super mi je to. Sa suosjećanjem gledam roditelje čiji mališani tek ove godine upoznaju vrtićke čari i nemam im srca reći da u cijeloj priči nisu samo suze već i da bi bilo bolje da se opskrbe godišnjom pretplatom na slane sobe, kupe oko tonu papirnatih maramica, nabave tucet rezervnih toplomjera (ja sam uredno gubila i razbijala po jedan svaki put) i oboružaju se gomilom strpljenja. 

Ne samo kako bi utješili i izliječili bolesno dijete već za svo opravdavanje kod šefova koje im tek slijedi, smišljanja tko će dijete čuvati nakon 13. viroze... Jer budimo iskreni sa svakom sljedećom sve više strepimo za posao i plaću. Ma kako to ružno zvučalo.  

I sad pita mene neki dan poznanica što mislim kada je pravo vrijeme za krenuti u jaslice. Nikad? Nije dobro za socijalizaciju... S godinu dana? Iako je moj, definitivno ne našom željom, već isključivo potrebom, krenuo s 15 mjeseci, to je definitivno prerano. S dvije ili tri godine? Ne znam, ali mislim da je to ipak koliko-toliko bolje bez obzira što mnogi kažu da se veća djeca teže prilagođavaju. 

I faza vrtića će proći, a on će nešto i naučiti

I s odmakom od godine i pol se sjećam kako je prvih tjedana tupo gledao u jednu točku nakon vrtića, kako bi počeo plakati već u automobilu i kako sam ja stajala na parkiralištu iza njegove sobe i čekala da prestane plakati. Kako sam ozbiljno razmišljala da dam otkaz i ostanem doma sa svojim djetetom, kako mi se frkalo u želucu od nervoze kada bih vidjela da mu curi nosić i kako sam mrzila cijeli taj sustav koji nas je doveo do toga da ga uopće moram davati nekome na čuvanje. Ali baš jako mrzila. 

A kakvih sam se sve priča naslušala, on je zapravo prošao sasvim dobro. Ima super ekipu, super tete koje stvarno voli do te mjere da svaki dan moramo ponavljati kako su uz mamu, tatu i ostalu rodbinu i teta Ivana i Dijana njegove velike ljubavi...

Uglavnom i te jaslice/vrtić spadaju u domenu onih faza pod egidom 'proći će', a opet donose i niz nekih super stvari koje ga ja sigurno nikad ne bih naučila. Posebnom redu, pristojnosti i disciplini. Moj uredno jede i spava po vrtićkom ritmu i kad nije tamo, hvala, molim i oprosti su sasvim uobičajeni, a ja ni sekunde nisam potrošila na tu lekciju. Posprema stvari iza sebe bez rasprave, mene uči kako nije lijepo ostaviti razbacane igračke, a i vikanje je jako 'južno'... Tako da sada pomalo i vjerujem da je prvi dan vrtića bio nešto poput upisa na neki jako mali Harvard.