Mi se upoznajemo već sedam godina. Ha?

Zadnjih nekoliko tjedana su mi u znaku braka i brakova.

Prije desetak dana bio sam slučajni svjedok jednoj romantičnoj prosidbi.

Bilo je baš onako filmski, romantično i slatko.

I da, - ona je pristala. Rekla je da. Što reći nego - živjeli mladenci.

Nedavno sam i bio s jednim društvom za istim stolom za vrijeme ručka. Radilo se o dva mlada para, dvadeset pet/šest godina potpuno različitih po poimanju braka i kada bi u brak trebalo ući. Bilo je više no zanimljivo biti promatrač ovih suprotnih mišljenja.

Jedni su taman proslavili prvu godišnjicu i bili baš jako uzbuđeni oko toga dok su ovi drugi u potpunoj suprotnosti prvima. Hm.

Kažu ovi drugi kako se moraju još malo bolje upoznati pa onda možda jednom dođe i do zajedničkog života, braka i sveg ostalog što ide u kompletu.

Sve je to ok, ali oni su već sedam godina u vezi. Čovječe, pa ako se u sedam godina niste upoznali – neće vam biti dovoljno niti narednih sedamdeset i sedam. Zaista mi to nije jasno.

Ne žive zajedno, imaju u planu. Budu. Jednom.

Nemam ja ništa protiv njihovo načina života, odabira, ali pa kaj se imaš tol'ko upoznavat'. Čemu?

Oni se uglavnom znaju onako „za po vani“. Uvijek su fino odjeveni, čisti, mirišljavi.

K'o iz fensi kataloga.

Pa što će bit' kad jednom krenu živjeti zajedno? Kad krenu upoznavati i sve ono što ide u kompletu sa životom pod zajedničkim krovom. Kak' će se onda upoznat' ako do sad nisu. Možda se tek onda neće prepoznat'?

Što će biti kad nasrnu ujutro oboje na kupaonu i ne mogu se dogovoriti kome je više sila.

Što će biti kad shvate da druga strana ima i neke mane, a ne samo vrline.

Da i jednom i drugom ponekad mogu smrdjeti noge nakon cijelog dana provedenog u cipelama. Kak' će reagirati jedno na drugoga u ljetnim mjesecima kad se usaftaju u javnom prijevozu na putu s posla pa skuže da se malo čuju.

Ne pomaže ni nedavno kupljeni parfem na nekoj vikend akciji za šestu godišnjicu.

Kako će se pomirit' s tim da postoji mogućnost da nisu podjednako jutarnji tipovi.

Nekima ujutro treba tišina i mir.

I još malo tišine.

Govorim iz vlastitog iskustva jer moja gospoja nije jutarnji tip.

Napravi kavu, stavi kekse na stol i šuti. Šuti.

Mene ujutro k'o da je struja stresla. K'o da sam popio deset limenki red bulla. Ujutro sam hiperaktivan. Ne mogu stat'.

Ona nije.

I to su te posebnosti koje nas čine toliko različitima i upravo su te stvari na koje se moramo naučiti kad se jednom odlučimo na zajednički život. Ne mora on čak ni nužno biti okrunjen brakom.

Jedna nesmotrena ejakulacija ti može promijeniti život

Mišljenja sam kako ljudi nisu stvoreni da bi živjeli sami. Imam osjećaj da svi imamo neku svoju životnu misiju koju moramo ispuniti na ovom svijetu. I to moramo raditi u dvoje.

Solo varijanta za mene nije prihvatljiva.

Razumijem one koji se odluče biti do kraja života solo. Sami.

Mogu razumjeti jer njihovi su razlozi vrlo vjerojatno debelo opravdani i treba ih poštivati.

Sve ostalo ne bi bilo fer. Ni prema njima, a niti prema nama samima.

Možda su imali loše djetinjstvo, živjeli u vrlo neurednoj obiteljskoj situaciji pa odlučili kako će život provesti sami jer se boje da se povijest ne ponovi.

Možda su se jako razočarali u ljubav, imali slomljeno srce pa se u strahu od nekog novog početka. Misle da nisu spremni.

Naravno da su spremni, ali strah je strah. Ponekad vrlo racionalan.

Ja nisam takav i mislim da ne bih mogao živjeti sam.

Rano sam se oženio i da mi je netko rekao kad sam postao punoljetan kako ću se oženiti s dvadeset i dvije, a postati otac s dvadeset i tri godine vrlo vjerojatno bih mu rekao kako nije normalan i kako nema šanse. Siguran sam u to. Za pretpostaviti je kako baš nitko s osamnaest godina ne misli drugačije, ali pretpostavka je majka svih zaje*a.

Koji klinac s napunjenih osamnaest godina razmišlja o klincima, braku, jutarnjem čekanju pred vratima kupaone. Niti jedan. Nisam niti ja, ali tko te pita. I ono u što sam milijun posto siguran – ne bih promijenio apsolutno ništa. Ni zeru.

Spletom zaista slučajnih okolnosti i tu ne mislim na neplaniranu trudnoću upoznao sam tada djevojku, a danas svoju gospoju.

Kad sam već spomenuo neplaniranu trudnoću, nema mi goreg razloga za brak od te neplanirane trudnoće. Pogotovo ako se radi o nekoj „one night stand“ varijanti.

U današnje vrijeme kada se o kontracepciji zna gotovo sve i to je nešto što nam zaista ne bi trebala biti nepoznanica, u vrijeme gdje prezervativi stoje odmah pored žvaka na blagajni - ajd' nemoj bit' baš tak' neuk i pazi gdje ejakuliraš.

Jedan snošaj, samo jedan snošaj je dovoljan da ti se u potpunosti promijeni život. I možeš se samo nadati da će se promijeniti na bolje. Nažalost, svjedok sam kako ovi „ups-trudna sam“ brakovi ne potraju dugo pa treba razmisliti vrijedi li dvadesetak minuta (s predigrom) zajedničkog gušta (pobrini se da bude zajednički) ovako velikog uloga. Neželjene trudnoće, prisilnog braka u kojem nitko neće biti previše sretan. Na koncu su svi gubitnici.

I odrasli i djeca.

Bolje sretno rastavljen nego u nesretnom braku

Kao što sam napisao na početku, nekako mi je sve u znaku brakova.

Aktualnih, onih koji će to tek postati kao i onih koji su došli svom kraju.

Meni je rastava braka normalna stvar i uvijek sam za to kako je puno bolja opcija biti sretno rastavljen nego nesretno oženjen ili nesretno udana.

Da, neki brakovi ne potraju. Ne uspiju. Jednostavno se to tako dogodi. I sam sam dijete rastavljenih roditelja, ali kad su se moji odlučili rastati ja sam već bio dovoljno odrastao da shvatim neke stvari pa se nisam previše oko toga uzbuđivao jer sam bio gotovo pa kako se kaže „svoj čovjek“. Izbor je bio isključivo na mojim starcima i što god da ja rekao ili mislio, oni bi napravili po svome tako da nekog prevelikog utjecaja na to nisam imao, a nisam ni želio imati jer odrasli su ljudi. Znaju što rade.

Jedan mladi par na čijoj sam svadbi bio prije nekih godinu i pol isto su pred krajem. Imaju dijete, prekrasnog dvogodišnjeg malca, ali eto ne ide. Ona se odselila, podstanarka je. Pokrenut će zahtjev za rastavom braka. Ne može više, kaže ona - jer on ima problema s alkoholom i nekim koliko toliko normalnim poimanjem braka, obitelji i zajedničkog života. Čovječe, baš mi je žao jer su baš jako mladi, ali što je tu je.

Poznanici se također rastaju. Nakon skoro pa trideset godina braka.

Ej, trideset godina. Ne znam što je razlog ovakve odluke, ali vjerojatno mora biti nešto vrlo ozbiljno kad nakon trideset godina zajedničkog života odučiš okrenuti novu stranicu u svom životu.

Ne osuđujem ni preispitujem niti jedan od svih ovih slučajeva. Brak - njegova sastava kao i rastava tiču se samo muža i žene. I nikog drugog. Zaista je to isključivo i samo njihova osobna stvar. Mogu ja imati svoje mišljenje, ali moram poštivati njihovu odluku, a ne pada mi na pamet osuđivati niti jednu niti drugu stranu. Niti bi bilo tko to trebao raditi, a vrlo često ljudi, promatrači sa strane u ovakvim situacijama zauzimaju stranu.

Pisao sam prošle godine o poraznoj statistici oko broja razvoda u Hrvatskoj. Bilježi se sve veći broj zahtjeva za razvodima i brojke nikako ne idu u koristi braku i svemu što uz brak ide.

Za dobar, a i za loš brak uvijek treba dvoje. Za svađu treba dvoje. Za pomirbu treba dvoje, a ako već i postoje neke nesuglasice i problemi, trebalo bi dati sve od sebe kako bi se situacija riješila i spasio brak. Ne treba se samo tako i olako predati, a rastava ne bi trebala biti prvo rješenje već ono posljednje. Kad se pokuša sve i ako zaista ne ide – ok, ali barem znate kako ste pokušali sve.

Brak ne dosadi s godinama – naprotiv

Prošli tjedan sam imao godišnjicu braka. Sedamnaestu po redu i još jednu u nizu koju zbog prirode posla nisam proslavio s gospojom nego svatko sam za sebe. Svatko na nekom svom planetu, ali ne predstavlja mi to nikakav problem. Nema potrebe za očajavanjem ili nervozom.

Sve je u redu dokle god smo dio istog svemira.

Nakon ovog gotovo pa punoljetnog staža i dalje znam kako o braku ne znam mnogo, ali voljan sam i dalje učiti. Ono u što sam siguran jest to kako je brak jedan živi organizam i neprestano se mijenja. Raste, napreduje, nazaduje, ponekad je bolestan. U braku je bitno i nakon dugo godina i dalje moći nasmijati jedno drugog. I dalje biti utjeha jedno drugom.

Jedno drugom.

Drugo jednom.

To ustvari i jest bit.

Brak je kao ulica, ali ne jednosmjerna. Brak je kružni tok i pješački prijelaz.

Brak je semafor na kojem je uglavnom zeleno, ali ponekad svijetli crveno, a ponekad treperi žuto. Brak je i poljski put i sporedna cesta. Brak je avenija i autocesta.

I sve će biti u najboljem mogućem redu dokle god vozite istim pravcem. U istom smjeru.

Pitao me mlađi kolega nedavno, postaje li brak dosadan nakon toliko godina?

Niti najmanje. Upravo suprotno.

Imam osjećaj kako nam je što smo duže zajedno, sve bolje i bolje. Zaljubljenosti više nema. Barem ne onom smislu kad smo se tek upoznali jer ta zaljubljenost u nekom trenutku prestaje. Ona nestaje i mijenja se u nešto drugo, ona evoluira u ljubav. Onu istinsku i pravu, neobjašnjivu, pomalo mističnu, nikada u potpunosti istraženu – u ljubav za koju znaš da bez nje više ne možeš. Kao da postane dio tvog genetskog koda.

Neki dan sam rekao kako udaljenost ustvari zbližava ljude i to je na neki način točno. Kad odem na put pa me nema desetak dana – osjetiš koliko ti ta tvoja bolja polovica nedostaje. Bez obzira što znaš da ćeš se vratiti, nekako si prazan.

Čekaš povratak kući, onom osjećaju topline i sigurnosti i u potpunosti si ispunjen tek kad znaš da je ona tu negdje. Blizu. Osjećaš njezinu toplinu. Energiju. Ljubav.

Sjedne pored tebe, nasloni glavu na tebe, isprepletu vam se ruke. Sjedite tako u tišini.

Ništa drugo nije potrebno, riječi su suvišne. To su oni trenutci kada tišina govori više od tisuće izgovorenih riječi i sve je na svom mjestu. Točno onako kako treba biti.

Veselim se svim godinama koje tek dolaze

Brak ne samo da je izazov nego je izazov nad izazovima i ono što sam naučio u ovih sedamnaest godina braka nekoliko je stvari.

Prije svega brak je igra u kojoj su dva glavna igrača. Film s dva glavna glumca. Duet.

Kako god. I to je nešto što moraš uvijek imati na umu.

Nisi sam i nemoj nikad biti sam. U braku se to ne smije.

Brak je uzajamno poštovanje jer ako ne poštuješ svoju suprugu ne možeš očekivati da će ona poštovati tebe.

Ono na što moraš biti spreman su kompromisi. Ne jedan, ne dva kompromisa.

Ne čak niti stotinu kompromisa.

Moraš biti spreman na čitav ocean kompromisa.

Kompromisi se pojavljuju na satnoj, dnevnoj, tjednoj, mjesečnoj, godišnjoj osnovi - zaista ih je mnogo i treba naučiti popuštati. I to popuštanje mora biti obostrano jer ako uvijek popušta samo jedan - to mora u nekom trenutku dovesti do nekih nesuglasica, a uostalom i nije fer.

U braku sam naučio i to kako bolja polovica nikada neće „naučiti“ neke stvari i kako su neki obrasci ponašanja toliko duboku usađeni u nju pa niti ne pokušavaj to mijenjati.

Oguglao sam već na traženje grudnjaka svako jutro, a na pitanje „Jel' ti znaš gdje mi je grudnjak?“ - ne reagiram. Prečujem ga. Ne čujem ga. Ignoriram.

Ja ga sigurno nisam uzeo s namjerom da ga taj dan nosim jer mi baš paše bež grudnjak uz smeđu vestu, a i pouzdano znam da u vlasništvu nemaš samo jedan grudnjak pa uzmi onda lijepo drugi. I problem riješen.

Isto kao i s ključevima auta. Čovječe – nema dana, ali nema dana da gospoja ne traži ključeve auta. Ponekad i nekoliko puta dnevno. Obara rekorde u traženju ključeva. Šampionka je.

Ne uzbuđujem se više niti oko toga. Zašto? Čemu?

Uredno se ti ključevi već godinama gube i pronalaze svaki dan pa vjerujem kako će se naći i svaki novi dan. Keep calm. Be cool.

Brak je i prihvaćanje mana i vrlina jer nitko nije savršen i upravo to prihvaćanje i razumijevanje i jednih i drugih osobina bolje ti polovice samo pomažu. Ako si totalno krut, nerazuman, u svemu vidiš manu – onda odmažu.

Siguran sam i u to kako bi moja gospoja mogla navesti par nekih stvari koje joj „smetaju“ kod mene. I to je ok jer znam kakav sam, ali znam i to da ne tražim grudnjak svako jutro.

Znam nakon sedamnaest godina i to kako je u braku sve zanimljivije i zanimljivije i kako svaka godina nosi neke nove i lijepe i manje lijepe trenutke. Srećom pa je uvijek više ovih lijepih, ali život je život. Nepredvidiv. Svaka nova godina donosi i zazove i prepreke. Radosti i tuge. Smijeh i suze. Poneku svađu i ispriku. Utjehu i zagrljaje.

Sve se puno lakše svlada i sve je puno veći gušt, a i zadovoljstvo tim veće– kad vas je dvoje.

U dvoje je ljepše, zar ne?

Sedamnaest godina braka je iza mene i ne mogu dočekati sve one godinama koje tek dolaze. Baš im se veselim.

Meni je brak baš mrak.

Toliko toga bi se moglo pisati o braku da je to naprosto jedno čudo, zaista ima toliko puno crtica i priča, ali treba nešto ostaviti i za iduću godinu. Iduću godišnjicu. Uživajte u vašim

brakovima, čuvajte vaše brakove jer upravo ste vi ti koji kreiraju smjer u kojem idete. Nastojte da i vi vaša bolja polovica ulovite isti smjer.

Do onda, Take A Break.

P. S.

Koristim priliku pa: Gospojo, sretna ti - ljubim te.