U ovoj zemlji ima niz zdravih stvari, niz pametnih ljudi, niz uspješnih projekata - ali svi niču sa “zelene livade”. Sve što vrijedi ovdje je neka vrsta “Greenfielda”.

Hrvatska vlada tvrdi da je ključna reforma koju provode “lex Agrokor”. Što to znači? To bi trebalo značiti da će se nakon propasti megalomanskog, kancerogenog Todorićeva projekta, čije su metastaze (neplaćanje, plaćanje mimo svih razumnih rokova, u robi ili bonovima, emisija regresnih mjenica, ucjene, maltretiranja) prodrle u svaki zakutak hrvatskoga gospodarstva, iz velikog bolesnog Agrokora roditi niz manjih, zdravih. Hoće li?

Hoće, u onoj mjeri u kojoj na tu novorođenu djecu politika ne bude imala utjecaja. Kolike su šanse za to? Politika je osmislila “lex Agrokor”, politika je na čelo posrnulog sustava od 60.000 ljudi dovela menadžera koji je radio u tvrtki koja upošljava jednog ili dvoje ljudi. Pipci Borislava Škegre i Martine Dalić suviše su duboko prodrli u to, da bismo novim, malim Postagrokorima mogli predvidjeti osobito blistavu budućnost.

Sudbinu Agrokora i Postagrokora kroje politika i geopolitika - ali uspješna poduzeća mogu stvoriti jedino tržište i ekonomija.

No tržište će - jednoga dana - sigurno savladati politiku. Nitko nema dovoljno novca da ga rasipa po političkim projektima beskonačno dugo. Rusi su izbačeni iz igre, Knighthead je privremeno tu, preživjela će poduzeća, prije ili kasnije, morati preuzeti odgovorni ljudi. A to mogu biti samo privatnici.

Jednako tako bit će i s Podravkom i svim preostalim tvrtkama u kojima država zadržava svoj neprirodni, štetni utjecaj.

Naša je politika vrlo negativne kadrovske selekcije i dokle god sežu njezini pipci, tu vidimo i loše upravljače. Moramo se pobrinuti da se više nikad ne ponove Todorići. Ni veliki ni mali. I da politika napusti sva poduzeća u kojima ne mora biti. Jer tamo radi samo štetu. Gdje god su politički menadžeri, nema zelene livade, oni sve obrste i pretvore u pustinju...