Imam nekoliko poznanika čiji život izgleda kao da su se specijalizirali za zamjeranje. Svima, svemu... doista su krajnje neselektivni. Potrošit će sate pričajući što su sve njihovi roditelji krivo napravili, ali potrošit će i minute objašnjavajući kako je konobar bio očajan i nekorektan. Osjećajući istu, dobro poznatu gorčinu. 20 minuta će pričati kako je šef očajan i kako ih nepravedno tretira. A politika... O tome mogu s kim god žele, koliko god želiš. Partneri – sebični. Djeca – nezahvalna. Ljudi – pokvareni. Jednostavno su uvjereni u to i stalno prepričavaju iste priče koje, navodno, potvrđuju da su ljudi pokvareni. Naravno da uopće ne razmišljaju o tome je li pokvarena njihova percepcija. A možda jest, samo možda...
Jer čak i kada se navedeni krivci ponašaju drugačije od njihovog očekivanja, od njihove osude, uopće to ne uzimaju u obzir. Kada djeca naprave nešto što oni protumače kao nezahvalno, slijedi samozadovoljna potvrda njihove gorčine: „Znala sam, nemogući su.“ I u tom osjećaju povrijeđenosti mogu provesti sat vremena. Sat vremena će se oni osjećati loše jer ih je netko duboko i nezasluženo povrijedio, opet. Ali kad djeca naprave neku plemenitu gestu gdje istinski pokažu da su zahvalni, onda samo brzo zaključe da je to slučajno. I za nekoliko sekundi već krenu tražiti neke druge krivce. Kao da gorčinom moraju puniti crnu rupu u sebi, a ona stalno traži još, još, još...
Oni zapravo imaju svoju životnu profesiju – kao žrtve. Oni su naučeni patnici. Ne preuzimaju odgovornost za svoj život, kao ni za svoju percepciju. Neće preispitati zašto jedan mogući čin sebičnosti dožive enormno snažnije nego 5 činova nesebičnosti. Ne mogu to preispitati jer profesionalne žrtve nisu samokritične. Uvijek su drugi krivi. Za sve.
Iako, što se tiče načina na koji funkcionira percepcija, svi smo pomalo takvi. Ozbiljnije ćemo uzeti u obzir ono što potvrđuje našu trenutačnu percepciju svijeta, neke osobe, događaje. Ako imate negativno mišljenje o nekoj javnoj osobi i otkrijete da je napravila nešto što smatrate lošim, osjetit ćete pravedničku zadovoljštinu i još glasnije uzviknuti: Stvarno je kretenčina. No ako ste vidjeli da je ta ista osoba napravila 10 izvanrednih djela, samo ćete brzopotezno pomisliti: Ma glumata... Svakako nećete preispitati svoje uvjerenje o njoj.
Jednostavno smo skloni zanemarivati ono što ne odgovara našem trenutačnom doživljaju svijeta. Drugim riječima, imamo selektivnu percepciju. Ako smo uvjereni da su muškarci svinje, snažnije ćemo primjećivati one primjerke muškog roda koji, eto, malo rokću. Svi smo djelomično takvi, jednostavno tako funkcionira naša percepcija - trenutačna uvjerenja su naočale kroz koje gledamo svijet. To je jedan od razloga zašto ljudi teško mijenjaju uvjerenja – doista snažnije percipiraju ono što odgovara njihovim trenutačnim uvjerenjima. Drugi razlog jest da ta uvjerenja, kada se toliko potvrđuju, postanu dio identiteta. Ona im govore tko su oni. Profesionalne žrtve poznaju sebe samo kao profesionalne žrtve. I ne žele se odreći toga jer ne znaju tko su bez te konstantne patnje. One su se toliko navikle gledati sebe kroz prizmu kako ih svijet stalno iznova povređuje da nemaju pojma kako drugačije reagirati u tim situacijama. Jedan dio njih čak osjeti i mazohističko zadovoljstvo kad ih netko povrijedi. Jer to iskustvo može nahraniti njihovu ogorčenost. Ona se mora hraniti. Možda bi bilo preciznije reći da se ona voli prežderavati nepravdom. Stvarnom ili zamišljenom, ogorčenosti je svejedno.
Ako ih je netko stvarno povrijedio, hranit će se time i potvrđivati uvjerenje kako su ljudi odvratni. Ako ih nisu povrijedili, nema veze. Svejedno mogu izmisliti priču kako su ih zapravo povrijedili, kako su drugi krivi, kako su lagali, udarili ih ispod pojasa... Nema veze imaju li stvarnih temelja za produbljivanje ogorčenosti. Ako ih nemaju, najmanji je problem izmisliti ih. Jer ogorčenost mora žderati. Nepravdu, bol, udarce ispod pojasa... Ona se jednostavno mora nahraniti da bi se oni osjećali kao da u svojoj koži.
Njih iritiraju ljudi koji nisu profesionalne žrtve. Iritiraju ih i oni koji ne gledaju njihovu predstavu. Iritiraju ih oni koji ne slušaju njihovo 20-minutno predavanje o tome kako ih je lik u pekari smrtno uvrijedio ili kako je neki „kreten na Fejsu mogao nešto napisati o njima“. Iritiraju ih oni koji traže rješenja. Nedobog da im ponudiš rješenje kada imaju potrebu okrivljavati sve druge. Nedobog da spomeneš da je možda stvar u njima ili da bi mogli razgovarati s nekim o tome. Oni ne žele razgovarati, već žele samo govoriti. Njihova patnja želi publiku koja sluša i odobrava njihov doživljaj svijeta. Ne žele slušati druge koji im možda mogu ukazati na ograničenost takve percepcije, samo žele da ih se sluša. Neprestano... Jer crna rupa se mora stalno puniti.
Kad je netko već postao profesionalna žrtva, možemo se samo nadati da će pronaći kvalitetnog terapeuta koji će postepeno raspetljavati taj autodestruktivni impuls koji im naređuje da je uvijek problem u drugima. Ako su takvi ljudi u vašoj okolini, a vi mislite da im radite uslugu kada slušate njihove tirade, razmislite ponovno... Zapravo im samo olakšavate da se još intenzivnije dožive kao žrtve. A to nikome nije suđeno. Nije nam suđeno život provesti okrivljujući druge. Nije nam suđena kronična ogorčenost. A nije nam suđeno ni da budemo suputnici takvim ljudima. Odnosno supatnici. Oni biraju biti u patnji. A mi možemo odabrati ne biti njihovi suučesnici!