Ja sam sačinjena od svih ljudi koje sam srela i svega što sam doživjela. Unutra čuvam smijeh svojih prijatelja, rasprave s roditeljima, brbljanje sa malom djecom, toplinu dragih stranaca.

Unutra su zarasli šavovi slomljenog srca, gorke riječi iz groznih svađa, glazba koja me dira i emocije koje ne mogu izraziti.

Ja sam sačinjena od ljudi i trenutaka.

To sam ja.

Kada se zaljubimo i kada nas po glavi opali svemirska ljubav, želimo vjerovati kako se odabraniku našeg srca nikada prije nije dogodila ljubav. Barem ne nekakva svemirska. A ponekada tako tješimo i njega govoreći kako je sjaj ljubavi koju smo tada osjećali prema nekome drugome u potpunosti beznačajan u odnosu na ono što sada imamo.

Kada se zaljubimo, pomalo nam je neugodno sa drugom stranom podijeliti da smo sa prethodnim partnerom imali trenutke sreće, seksualne ispunjenosti i osjećaj da je ljubav uzvraćena. Boli nas čuti da je vrijedilo i obrnuto.

Možda nas muči to da ako smo mi tako jako voljeli njega, a naš trenutni partner nju, kako je onda moguće da su te prethodne veze tako završile?

Ona je možda ostala u svom nesretnom braku, nije se odlučila za tebe, iako te bez sumnje jako voljela, baš kao što je on odabrao ne truditi se oko odnosa, iako me je bez sumnje jednom jako volio.

Kako sada vjerovati da je ta svemirska ljubav koja se trenutno događa među nama nešto što bi moglo biti ono pravo, ono što će potrajati cijeli život i gdje ćemo dobiti barem djelić onoga čemu se cijeli život nadamo?

Ne treba nam biti žao što smo tako dugo bili s njim, a ni drugoj strani ne treba biti žao što je tako dugo bio s njom.

Ako ništa drugo, barem pouzdano znamo neke stvari o sebi koje možemo podijeliti sa drugom osobom. Možda smo u toj prethodnoj vezi naučili da znamo i možemo voljeti, da možemo biti strpljivi, da smo sposobni zbog ljubavi učiniti koješta, da se znamo žrtvovati, gledati u sebe, biti vjerni i dosljedni. Možda nam je sada jasnije što želimo, a što ne, na koje kompromise smo spremni pristati, a što nikako ne dolazi u obzir.

Možda je ta prijašnja svemirska ljubav neslavno završila, možda je čak bilo i ranjenih, ali ako smo je sposobni promotriti sa malim odmakom, shvatiti ćemo koliko smo toga naučili. Uz malo truda možemo biti bolja verzija sebe.

Nemojmo se zavaravati, našem egu bi godilo čuti da smo mi jedine s kojima je on bio sretan, da smo jedine kojima je šaputao cijele noći i da smo jedine koje smo ga znale izluditi u krevetu. Ali nismo.

Kao što on nije jedini s kojim smo se smijale, koji nas je dotaknuo i zaliječio dio unutarnjih rana.

Njemu, za njega i zbog sebe su to prije nas činile neke druge žene. Ljubile su ga, dirale i ranjavale. Voljele su ga, dale mu tajne dijelove sebe i povrijedile ga.

Vjerovale mi to ili ne, one su to činile za nas i trebamo im se zahvaliti na tome. Baš kao što smo mi to činile za svoje bivše i možda će nam se njihove sadašnje, barem u sebi, zahvaliti na tome.

Bivše partnerice našeg muškarca su ga, između ostalog, oblikovale da bude baš onaj muškarac koji će se nama svidjeti i sa kojim ćemo hvatati dragocjene trenutke sreće. Baš kao što su nas oblikovali, između ostalog, neki drugi muškarci u ženu koja se njemu sviđa.

Mi ne bismo bili ono što smo sada da tih, dragocjenih bivših nije bilo u našim životima. Sa razlogom su bili tu i sa razlogom su dio prošlosti.

Možda bi nam trebalo biti drago što su one voljele njega i što je on volio njih. Trebalo bi nam biti drago što je imao njh da ga vole dok u njegovom životu nije bilo nas. Možda su to mogle činiti bolje, možda su ga mogle voljeti više. Sigurno su mogle, kao što su nas mogle više voljeti naše bivše ljubavi… ali nisu.

I sada je on tu kako bih ga mogla voljeti ja. I sada sam ja tu kako bi on mogao voljeti mene.

Kakav je to nepisivi osjećaj ljubavi prema nekome kada nam iskreno može biti drago što je on volio druge žene i što nije cijeli život proveo sam. Trebalo bi nam biti drago što ih je volio toliko da im je kupio prsten, što je u ljubav vjerovao toliko da se zaručio, a možda i oženio. Kakva je to divna ljubav kada nam može biti drago da je bio sretan i prije nas?

Moglo bi nam biti drago što su i drugi muškarci u prošlosti voljeli nas i što smo i mi voljeli njih.

Ako sve to pogledamo iz kuta u kojem znamo da znamo voljeti i znamo da on zna voljeti, možda će se smanjiti naše sumnje i strahovi zbog kojih se pitamo zašto bi baš ovaj odnos bio ono o čemu smo sanjali. Ako to pogledamo iz tog kuta, možda se možemo prepustiti ideji da je ova svemirska ljubav možda baš ona koja će potrajati do kraja života i u kojoj ćemo dobiti dragocjene djeliće onoga što cijeli život priželjkujemo.

Možda baš tome služe bivše ljubavi.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Imam još mnogo uloga koje rado preuzimam i puno stvari u kojima uživam u privatnoj sferi, a Žarooljica je mjesto na kojem se dodiruju moja ljubav prema psihoterapiji, čitanju i pisanju. Ako vas je neki članak potaknuo na razmišljanje, slobodno mi se javite ili na Fejsu pratite nove objave.