Zadnjih desetak dana Zlatko Dalić bio je spreman zaratiti sa svima koji su kritizirali povezivanje reprezentacije s Markom Perkovićem Thompsonom.
Njegovu pjesmu proglasio je himnom reprezentacije, novinaru je odbrusio da ga ne provocira pitanjima o Thompsonu, nekidan je poručio svima koji ne žele slušati Thompsona da "zatvore prozore i gledaju Big Brother". Vukao je Thompsona od Zagreba preko Varaždina do Livna.
Bio mu je sponzor i praktički menadžer.
A jučer je izrazio iskreno žaljenje zbog smrti Olivera Dragojevića za kojeg je prije nego što je postao viceprvak svijeta u Rusiji izjavljivao kako mu je on "definitivno najdraži pjevač".
I sad više nikome nije jasno.
Jer, upravo je osoba Zlatka Dalića, samozatajnog promotora poniznosti, povezala dva pjevača poput dvije krajnosti: jednog koji dijeli i drugog koji je povezivao. Ne samo Hrvatsku nego i mnogo šire.
Kao što je Thompson mnogo šire sramotio Hrvatsku.
"Premda dalmatinskog podrijetla"
Čuđenje, pa i podsmijeh, izazvao je i brzojav sućuti promotorice Zajedništva, predsjednica Kolinde Grabar Kitarović, obitelji Dragojević u kojem se posebno isticala opaska kako je "premda dalmatinskog podrijetla" Oliver bio omiljen i slušan u svim dijelovima Hrvatske, a i šire, uključujući i mnoge udaljene krajeve svijeta.
Posve je, dakle, slučajno, ali je itekako znakovito da smo u samo par tjedana dobili priliku komparirati Thompsona i Olivera, dvije pjevačke, ali i društvene ikone, koje zapravo nisu mogle biti različitije. I preko kojih Zlatko Dalić, predsjednica države i mnogi drugi šalju potpuno različite poruke.
Oko Olivera se Hrvatska lako mogla ujediniti. Oko Thompsona se Hrvatska uspjela posvađati.
Pomirivao ljude
Oko Olivera i njegova nasljeđa Zlatko Dalić nije morao ušutkivati novinare, optuživati "pet posto građana" da ne cijene njegove pjesme i da to imaju pravo izražavati unutar svoja četiri zida.
Oliver je pomirivao ljude, s njegovim se pjesmama nije bilo teško poistovjećivati, "premda je bio dalmatinskog podrijetla", kako reče predsjednica.
Nasuprot njemu, Thompson je huškao ljude, manifestirao ekskluzivno domoljublje, politizirao svoju glazbu budući da je samo tako mogao izazvati pažnju i kreirati slavu (kao i zaradu), a premda se nametao kao ikona hrvatstva, njegova "himna reprezentacije", pjesma "Lijepa li si", ne spominje Zagreb, kao glavni grad sa četvrtinom stanovnika, ali slavi Herceg-Bosnu.
Možda se Zagreb teško rimuje.
Bez Olivera je teško mogla proći i najmanja fešta. Thompson je uspio pokvariti najveću feštu u zadnjih dvadeset godina.
Spali s Olivera na Thompsona
Pa ipak, kontroverznog pjevača proglasili su "guruom reprezentacije", "ikonom" koja zaslužuje voziti se u pobjedničkom autobusu s reprezentativcima, iako se upravo oko Olivera Hrvatska najlakše ujedinila, uključujući i samog Dalića i niz nogometaša koji su jučer izrazili sućut.
Oliver Dragojević bio je najveći (iako možda ne veći od života, kao Mišo), ali Hrvatska se ipak nekako uspjela srozati na razinu Thompsona, čovjeka koji je manjak glazbenog talenta i karizme kompenzirao desničarenjem, politiziranjem, lukrativnim domoljubljem, radikaliziranjem i nadasve, izazivanjem podjela.
O problemima sa zakonom da i ne govorimo.
Sam ton Dalićevih izjava, isključivih i konfliktnih, kojima je branio kontroverznog pjevača na tragu su Thompsonova opusa. Oko Olivera nema takvih tonova.
I zato je Oliver Dragojević, "premda dalmatinskog podrijetla", istinska ikona i guru hrvatskog zajedništva, a ne Marko Perković Thompson sa svojim novokomponiranim kvazipatriotskim melosom koji budi niske strasti, umjesto da nadahnjuje i ujedinjuje.
Pa ako ništa drugo, zbog Oliverovih pjesama nikoga se neće prisiljavati da "zatvaraju prozore". Dapače, zbog njih se prozori otvaraju. Kao i čitava društva.