Svi bi oni htjeli biti heroji, a ne zločinci.
Josip Boljkovac je partizanski heroj. "Kome treba sada suđenje protiv onih koji su prvi dizali ustanak i izvršavali zadatke, propješačili ove krajeve kad se klalo i ubijalo? Nekome valjda treba. Ali to je opomena. Opomena!", vikao je ovaj živahni 94-godišnji starčić kojeg petog veljače očekuje suđenje za ubojstvo 21 civila u Dugoj Resi sada već davne 1945. godine.
On kaže da nije nikakav zločinac, već da su zločinci oni koji ga sada optužuju. "Tragično je da se u Hrvatsku vraća ustašluk pa se sudi SKOJ-evcima koji su dizali ustanak protiv fašizma 1941. Radije bih da griješim i da više nema ustašluka, ali ne griješim".
Ustaše su se, dakle, urotile protiv ovog partizana, antifašista, bivšeg ministra obrane i svojedobnog šefa Mesićeve Komisije za pomilovanje.
Činjenica da su neki civili ubijeni bez suđenja za Boljkovca je manje važno od činjenice da je on bio među onima koji su "prvi dizali ustanak i izvršavali zadatke, propješačili ove krajeve kad se klalo i ubijalo".
Zločini se naprosto ne mogu nositi s težinom njegova antifašističkog nasljeđa.
Zašto branitelji mrze Perkovića?
S drugim Boljkovčevim kolegom, također Josipom, malo je kompliciranija situacija.
Josipa Perkovića potražuje se zbog udbaških, dakle komunističkih zločina. HDZ se zdušno zalaže da ga se izruči Njemačkoj, koristeći pritom priliku da podsjeti narod na "komunističku aždaju koja je gonila i ubijala hrvatske domoljube". Desnica optužuje ovu Vladu zato što brani udbaše i njihove kilere, a Tomislav Karamarko priča kako se famozni King Kong - glavni nalogodavac - svojedobno nalazio u Centralnom komitetu Saveza komunista Hrvatske.
Da bi taj isti Perković u višedijelnom intervjuu Večernjem listu zaigrao po osjetljivim strunama hrvatskog domoljublja. On je bio taj koji je pomagao Franji Tuđmanu, on je zaštitio prvi sabor HDZ-a, on je prvi prepoznao opasnost velikosrpske najezde, on je naoružavao Hrvatsku, on se borio protiv JNA, on je čak spasio kalež i dnevnike Alojzija Stepinca.
Bio je pomoćnik Gojka Šuška, onog koji ima ulicu u Zagrebu, bio je suradnik Franje Tuđmana, onog čiju bistu Karamarko vucara po stranačkim skupovima.
Udbaški cirkus
Pa svejedno braniteljske udruge, pogotovo one najradikalnije, dižu glas protiv Perkovićeva puštanja na slobodu do suđenja: "Sve to što se događa oko ovog omraženog bivšeg udbaša nije ništa drugo nego najobičniji udbaši cirkus, u kojem se hrvatsko pravosuđe smije u lice i izvrgava ne samo pojedine optužene hrvatske branitelje (koje kad su jednom zatvorili nisu ih puštali "do smrti") nego i Europskoj uniji!".
Perković, međutim, tvrdi da nije bio samo udbaš. On je bio hrvatski branitelj, hrvatski špijun, hrvatski James Bond. Kao što se Boljkovac brani da je partizan i antifašist kojeg progone ustaše.
Ali tko onda progoni Perkovića? Isto ustaše? Karamarkov HDZ? Braniteljske udruge? Lučonoše hrvatstva?
U barem četiri od ukupno osam nastavaka svog intervjua Večernjaku Josip Perković se grčevito promovirao u ulozi hrvatskog domoljuba: hrvatska Udba nije imala "kilere", hrvatska Udba je dala Tuđmanu pasoš, hrvatska Udba nije spriječila prvi sabor HDZ-a, a čelnici te Udbe kasnije su postali sudionici Domovinskog rata i borci za samostalnu Hrvatsku.
Pa zbog čega hrvatska desnica odjednom ne pokazuje razumijevanje?
Žrtve, a ne zločinci
A pokazivala ga je za Mirka Norca, generala Domovinskog rata osuđenog za ubojstva civila u Gospiću. Ili za Antu Gotovinu, proslavljenog heroja kojemu se sudilo za ratne zločine u Oluji. Katolička Crkva javno je iskazivala dušobrižništvo zbog pravosudnog tretmana optuženog Tomislava Merčepa, ali kardinal Bozanić sada javno udara na Josipa Perkovića.
Koji se, eto, hvali da je spasio Stepinčev kalež.
Nekako se ne čini pošteno, zar ne?
Nije onda nikakvo čudo da Boljkovac bjesni iz svojih invalidskih kolica. On bi isto volio da ga se u ime antifašizma amnestira za zločine nad civilima. Barem javno, ako već ne i institucionalno. Kao što bi Perković želio da ga se zbog doprinosa Domovinskom ratu i suradnje s Tuđmanom i Šuškom amnestira od udbaških zločina. Barem u Hrvatskoj, ako ne u Njemačkoj.
Jedan se hvali da je nosio pušku, drugi se hvali da je nabavljao puške. Jedan se borio protiv ustaša i četnika, drugi protiv JNA i četnika. Jedan se borio za državu koja je u ime pobjede nad fašizmom opraštala partizanske zločine, drugi je stvorio državu koja je u ime hrvatske državnosti tolerirala ratne zločine.
Oni bi htjeli biti žrtve, a ne zločinci.