Uzeo je glavicu koja je bila potpuno trula. ''Gospon'' - obratih mu se: ''Ova koju ste uzeli je trula, uzmite drugu...''
''O, hvala mlada gospodična'' - kaže mi stari dok sam mu dodavala drugu salatu: ''Biste li bili ljubazni da mi pomognete odabrati hrenovke, ja ne vidim dobro?''

Odgegasmo se do odjela s hrenovkama i ja mu pokazujem: ''Ove su vam austrijske i te su najbolje, ove su mislim španjolske i te su isto okej, a ovo tu su neke hrvatske i ne znam kakve su'' - u biti znam kakve su, samo nisam to htjela reći na glas, takve su da njima povremeno hranim psa jer ih ne brojim pod ljudsku hranu. ''U čemu je razlika?'' - pita stari: ''Je l' u cijeni? Pokažite mi najjeftinije''
Uzmem ja standardno pakiranje hrenovki, ono najjeftinije od robne marke tog supermarketa, točnije ono čime hranim psa, kila 13 kuna na akciji.

Dodajem to starom, a on: ''Ne, ne, to mi je preskupo. Nađite mi one skroz male hrenovčice''. Grlo mi se stegne jer sam znala na što misli, misli na one koje na akciji koštaju kunu i 99 lipa, one malene kao moj prst, dakle one četiri koje su zajedno velike kao dvije standardne hrenovke.

Nađem mu te i on veselo kaže: ''Hvala, draga gospodična! To bum si ja za sutra i preksutra za ručak i večeru. Taman ih ima četiri, pa jednu za ručak sa salaticom i jednu za večeru i tako i prekosutra...''

Ode stari na blagajnu veselo s time, a ja ostadoh stajati sa svojom košarom prepunom suvišnih stvari koje kupujem iz bahatosti: gumeni bomboni, obiteljsko pakiranje sladoleda i tome slično.

To kupujem iako se smatram osobom bez novaca, osobom koja si ništa ne može priuštiti.

To ''ništa'' zapravo znači da sam svaki dan na kavi s prijateljicom i pričamo o tome kako nemamo novaca, pričamo to dok pijemo kavu i Colu u kafiću što bez grižnje savjesti platimo 30 kuna po osobi. I mi mislimo da nemamo novca. Došla sam kući i zagledala se u svoju policu s cipelama:

To su cipele osobe koja za sebe smatra da je bez love zato jer su sve kupljene na turbo sniženjima, odnosno ne platim par cipela 1500 kuna nego izdvojim možda 400 i to napravim kad god mi se sprdne.

I ti koji ovo čitaš vjerojatno napraviš isto ne misleći na činjenicu da negdje blizu tebi živi jedan stari koji kupuje za dva dana najjeftinije pakiranje hrenovki jer si ne može priuštiti ono standardno od deset kuna.

I ti vjerojatno, baš kao i ja, budeš ljut kad usred noći ogladniš, a u frižideru imaš samo hrenovke jer ih ne računaš kao pravo jelo pošto si za ručak imao bečke šnicle, a za večeru ''samo'' paštetu od tune. Paštetu od tune koju si bahato kupio iako nije na akciji i pritom razmišljao kako si siromašan. Siromašan zato što ne možeš kupiti tri vrste paštete od tune da eksperimentiraš s okusima nego se moraš zadovoljiti samo s jednom. Hrenovkama hraniš psa!

Pričala sam o starom frendu i on je komentirao: ''Ja sam jučer za večeru pojeo tri pakiranja tih malih hrenovki!" Da, naravno jer doista su male, ali činjenica da će siroti stari to jedno pakiranje jesti dva dana je prikaz realnog stanja kod nas, kod onih koji nisu toliko sretni kao mi.

Kao mi, koji svaki dan punimo džepove vlasnicima kafića da bi pričali o tome kako nemamo novaca.

Ljetos sam bila na moru s najboljom prijateljicom i našle smo se u situaciji da imamo 300 kuna za tri dana, dok meni ne sjedne honorar. U frižideru smo imale nekoliko pakiranja hrenovki i morale smo odlučiti što ćemo s 300 kuna - hoćemo li piti i pušiti ili ćemo normalno jesti. Odabrale smo ovo prvo i, smatrajući da nemamo novaca, sjele u kafić:

 Da, dobro vidite, uložile smo u precijenjeni koktel za 60 kuna. Stav nam je bio YOLO, jednom se živi. Za ručak i večeru smo pekle hrenovke na tosteru, ismijavale se od toga i stavljale to na Facebook kao sprdačinu:

Nama je to bila svjetska i urnebesno smiješna sprdačina. Bila bi i tebi jer svi mi navikli smo na ''prave obroke'': juha, meso, nekoliko vrsta povrća. No, ono što je nama sprdačina nekome je realnost. Stari iz supermarketa nije jedini nego je to realnost mnogih u ovoj zemlji ''koju je gospod Bog za sebe sačuv'o''. Možemo li uvidjeti koliko smo nezahvalni?

Prijateljica i ja smo glasno psovale jer koktel moramo piti u jeftinijem kafiću, a ne u glavnom koktel baru u mjestu jer ''nemamo novaca'', ali kad jednom lice u lice sretneš starog iz supermarketa onda uvidiš kako imaš sve, imaš i previše, samo si prokleto nezadovoljan.

Ja, kad mi je teško, surfam po netu i kupujem cipele,to mi je trenutna injekcija sreće, a pritom mi ne pada napamet da stari, a i tisuće poput njega, ima jedne cipele. Stare i trošne, vjerojatno nekoliko puta krpane kod postolara. A mi, sretniji od takvih, umjesto da dijelimo onima kojima treba, mi smatrajući da smo siromašni kupujemo stvari koje nam ne trebaju da bi se našim skupim mobitelima slikali za Facebook:

Stari i takvi kao on mobitel nemaju jer mobitel je luksuz koji si ne mogu priuštiti, a mi se žalimo jer nemamo najnoviji iPhone nego se moramo zadovoljiti s ''nekim tamo'' mobitelom za ''samo'' 1000 kuna. E pa znaš što, stari koji kupuje hrenovke za kunu i 99 nema 1000 kuna jer ima minimalnu mirovinu od koje mora pokriti režije i preživjeti mjesec. A što radimo mi? Mi mladi dobijemo stručno osposobljavanje od države za 2400 kuna od čega ništa ne dajemo u kuću nego je tih 2400 kuna za našu osobnu zajebanciju, i što mi radimo? Mi se žalimo kako je to malo!

Nama je to malo za kupovanje stvari koje nam ne trebaju, gomilanje suvišnih cipela i ispijanje kava.

Koliko smo li zapravo bahati! Koliko smo nezahvalni! Mislimo da smo siromašni samo zato jer moramo ljetovati u Hrvatskoj jer nemamo za Azurnu obalu. Mislimo da smo bez love zato što možemo samo na ručak do Trsta, a ne možemo u Las Vegas kad nam se sprdne.

Ljudi poput starog ne ljetuju. A mi... Ne uviđamo koliko smo sretni jer ne moramo razmišljati o cijeni hrenovki, a razmišljanje o cijeni istih je hrvatska realnost! Prijateljica i ja se i dan danas sprdamo oko hrenovki koje smo jele tri dana jer takav horor nismo nikad prije doživjele i nadamo se da nećemo opet. Sprdamo se i ne možemo shvatiti da je naš trodnevni horor realnost mnogih ljudi, ljudi koje možda i poznajemo, ali nam nikad to nisu rekli jer ih je stid. Mi bahato, dok mislimo da nemamo love, naručimo koktel za 60 kuna ne uviđajući da netko s tom svotom živi sedam dana.

Da, cijelih sedam dana. Mi toliko trošimo na psa u tri dana i smatramo da je to malo. Mi, a i ti koji ovo čitaš. Ti dok ovo čitaš sjediš u toplini svog doma na svom skupom laptopu i čitaš to koristeći internet. Ljudi koji gledaju cijenu hrenovki nemaju internet. Ili sjediš u kafiću i čitaš ovo na svom skupom iPhoneu na koji se žališ jer baterija traje samo 18 sati, čitaš ovo dok ispijaš drugu pivu i čekaš ekipu da dođe pa ćete okrenuti rundu. Rundu preplaćenih pića u skupom kafiću.

Ljudi kao stari ne idu u kafić jer osam kuna za kavu bez mlijeka je jako puno. Osam kuna je starom budžet za hrenovke i mlijeko za jedan dan. Stari ovisi o tih osam kuna dok ti osam kuna ne brojiš kao novac nego toliko platiš upaljač na kisoku da bi njime palio svoje skupe cigarete, cigarete koje bahato gasiš na pola. Znaš što, stari nema za cigarete jer cigarete su luksuz i mi, dok god budemo imali za cigarete, realno se nemamo pravo žaliti. Imamo sve što nam treba pa i više od toga.

Naravno da nismo bogati jer živimo gdje živimo, ali i dalje ne uviđamo koliko smo zapravo sretni i koliko ništa ne cijenimo.

Moglo bi biti i bolje, ali nije bolje! No uvijek zaboravljamo da ima jako puno ljudi kojima je puno gore. Tužno je da živimo u zemlji u kojoj sreću možemo mjeriti u hrenovkama. Tužno je da se moramo smatrati sretnima ako ne moramo gledati cijenu tih hrenovki! Ali, tako je kako je. Tužno je da su se ljudi pomirili s tom realnošću.

Svi sjede za svojim skupim kompjuterima i u pauzi od kupovanja na internetu stvari koje im ne trebaju pišu gorljive statuse na Facebooku o tome kako trebamo svi izaći na ulice. Nitko ne izlazi na ulice. Kad ćemo doista izaći na ulice u ime ljudi poput starog, ljudi koje je sistem i stanje u državi natjeralo da dotaknu dno egzistencije samo da bi preživjeli, ljudi kojima je skupo iskešrati 13 kuna za kilu hrenovki jer 13 kuna nemaju? Mi, koji se žalimo da nemamo novaca, zadnjih 13 kuna iskeširamo u sitnom u kafiću:

I takve situacije nam budu urnebesno smiješne pa ih slikamo za Facebook kao sprdačinu dok nam se na slici na ruci vidi otisak žiga od nekog noćnog kluba u kojem smo bili jučer i platili upad 50 kuna.

Nama je 13 kuna smiješna sića, a jednom starom je to bogatstvo. Kad ćemo na ulice u ime onih nemoćnih?

Kad ćemo shvatiti da su ljudi kao stari odraz stvarnog stanja? Moderno je govoriti da ne vjerujemo u Boga niti u Raj, okej, ali reci to isto čovjeku koji živi u Paklu! Pakao je svakodnevica ljudi u našoj zemlji. Ljudi koji su pošteno radili cijeli život. Ljudi koji za dvodnevni ručak mogu potrošiti kunu i 99 i prisiljeni su biti sretni s time. Ljudi, kad ćemo na ulice?

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Nika Ostoić. Zagrezla u tridesete, a misli da ima 17. Ljubiteljica pasa, zaljubljenica u mentol cigarete. Samoprozvani skriboman. Playboyeva kolumnistica. Ponekad model. Uzor onima koji traže pogrešne uzore. Trainspotting, ali bez droge.