"Nisam čovjek koji će naglo uskočiti u neke odluke", kaže jutros Tihomir Orešković. Čovjek kojemu su, prema svjedočenju njegovih prijatelja, trebala samo tri sata da prihvati ponudu da bude predsjednik Vlade.
Premda bi svatko drugi o tako ozbiljnoj i odgovornoj funkciji koju nikada u životu nije obnašao, u okolnostima koje se ni uz najbolju volju ne mogu nazvati normalnima i u trenutku koji je izuzetno osjetljiv, razmišljao što bi dulje mogao.
Makar prespavao do sutra.
Ali eto, čovjek koji se hvali da ne uskače naglo u neke odluke, uskočio je naglo u jednu od najvažnijih odluka u karijeri.
Zato je, međutim, punih 18 sati odlučivao o smjeni ministra Mije Crnoje, premda ga je mogao i morao smijeniti odmah. Da bi na koncu ispalo da ga nije smijenio uopće, već je samo prihvatio njegovu "ostavku".
Zato već jedanaesti dan ne može donijeti odluku o novom ministru branitelja, kao da nije najlakše uzeti prvog sljedećeg s one famozne liste kandidata kojom se HDZ hvalio prilikom predlaganja ministara.
Zato Orešković kaže da će mu trebati najmanje tjedan dana da potpiše razrješenje Dragana Lozančića s mjesta ravnatelja SOA-e: navodno iz inata predsjednici, navodno iz samopoštovanja, navodno zbog pritiska Mosta, ali svejedno ostavljajući šefa tajne službe "ni na nebu, ni na zemlji".
Zato mu je, napokon, trebao novi ustavni rok od 30 dana za potvrđivanje Vlade, dok ni nakon mjesec dana na vlasti još uvijek nema zamjenike i pomoćnike ministara.
Iako je upravo on već po prvom dolasku na Pantovčak, a i nebrojeno puta nakon toga, poručio kako želi što prije početi raditi.
Uglavnom, kod hrvatskog premijera može se nazrijeti obrazac ponašanja. Ono o čemu bi trebao dugo i pomno razmisliti, Orešković odlučuje rekordnom brzinom. A ono što bi trebao riješiti brzo ili barem što prije, Orešković razvlači satima, danima i tjednima.
Pritom ponavlja rečenice koje će se vrlo brzo (ako već i nisu) pretvoriti u poštapalice. "Prikupit ću dodatne informacije i u pravo vrijeme donijeti odluku koju ćemo onda iskomunicirati javnosti".
Da je toliko dugo razmišljao o ponudi da bude premijer, možda je nikada ne bi donio. Ili opet, da toliko dugo donosi odluke na čelu kompanije, ona ne bi dugo preživjela.
Naravno, ovdje valja imati na umu jednu bitnu činjenicu: ono što bi se kod Oreškovića nazvalo razmišljanjem prije donošenja neke važne odluke, gotovo u pravilu se svodi na čekanje odluke koju trebaju donijeti pravi šefovi u Vladi, Tomislav Karamarko i Božo Petrov.
Pa je tako Orešković čekao ministre do krajnjeg roka jer se HDZ i Most nisu mogli dogovoriti. Čekao je sa smjenom Crnoje dok Karamarko nije svog ministra nagovorio na ostavku. Čekao je s potvrđivanjem Vlade do ponoći jer je HDZ sazvao sjednicu Vlade za zadnji dan.
Čeka zamjenike i pomoćnike jer se HDZ i Most svađaju na sastancima.
A čeka sa smjenom Lozančića jer se nadurio na Kolindu. Ili opet zato što Božo Petrov ne želi smjenu, a Karamarko želi, i tako sve kreće ispočetka.
Gdje se traži brzina, Orešković debelo kasni. Gdje se traži razmišljanje, Orešković se baca na glavu.
Pa se, primjerice, premijer još kao mandatar toliko žurio kako bi "što prije počeo raditi", da je novinarima na predstavljanju ministara u Sheratonu prije nekoliko tjedana podijelio papire pune tipfelera i bez imena jednog od najvažnijih ministara, onog unutarnjih poslova.
S jedne strane, imamo šlampavost kao rezultat brzinskog odlučivanja, s druge strane, imamo neočekivanu sporost i neodlučnost, kamufliranu u nekakvo strateško promišljanje i utemeljeno kalkuliranje.
I onda ono najvažnije: nema nikakve potrebe da se premijer opravdava građanima kako "ne uskače naglo u neke odluke", budući da je još uvijek veoma upitno kakve odluke on može donositi i je li on uopće osoba koja u ovoj Vladi donosi odluke.
Sva ta pitanja dolaze na red prije same brzine odlučivanja.
A tek onda trebamo vidjeti hoće li te odluke, kad i ako do njih dođe, biti kvalitetne, opravdane i isplative.
Ovim tempom na njih ćemo još dugo čekati.