Kad se pred neku veću utakmicu okupe domaći navijači, netko redovito povede onu sad već tradicionalnu navijačku šansonu: „Ovdje nitko nije normalan!“ (x10) Teško se oteti dojmu da je ovih dana mnogo toga nenormalno. I prilično mučno za promatrati.   Na nedavnom prosvjedu u Zagrebu okupilo se nekoliko desetaka tisuća ljudi iz cijele RH. Ako zanemarimo kolektivni hejt prema novinarima čija je zadaća bila samo odraditi svoj posao, prosvjed je prošao bez većih incidenata. Okupljenima je kasnije zasmetalo što je u medijima predstavljeno da ih je bilo „samo 15000“, što su samo iskoristili kako bi još jednom optužili medije za lažno izvještavanje, plaćeništvo i služenje nepoznatim stranim silama. No to je bio doista najmanji problem. Teško mi je sve ovo promatrati hladno, trezveno i distancirano. Pred mojim je očima već umrlo nekoliko (premladih) ljudi zbog ovog prokletog virusa. I kada doživiš takvo nešto, onda ti ne bude svejedno promatrati mnoštvo onih koji misle da je sve to izmišljotina. Doista boli njihova naivnost, ali opet mi je nekako jasno da je njihovo ponašanje rezultat straha i neinformiranosti.