Slobodan Praljak toliko je vjerovao očekivanju predsjednice Kolinde Grabar Kitarović da će biti oslobođen pred Haaškim sudom da je za svaki slučaj su sudnicu unio čašicu otrova.
Koju je ispio pred kamerama kad je čuo da je osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnih zločina.
Dramatična scena u kojoj je general Praljak iskapio čašicu nečega za što je izjavio da je otrov prekinula je proceduru i zasjenila sve ono što se događalo u haškoj sudnici u izricanju presude šestorici Hrvata.
Pretvorilo se to u ljudsku dramu i osobnu tragediju. (Uz dozu teatralnog mučeništva.)
Ali dok je Praljak popio otrov, ono što je danas potvrđeno presudom haškog Tribunala ubrizgalo je dozu otrova u hrvatsku državu i hrvatsko društvo.
Saborski zastupnici se mole za Praljka, ali pitanje je tko će se moliti za nasljeđe koje su Praljak i još petorica generala, zajedno s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Matom Bobanom, kao sudionicima udruženog zločinačkog pothvata ostavili Hrvatskoj.
Odnos prema Tuđmanu
Jer, pravomoćna presuda Haškog suda, kao dijela hrvatskog pravosuđa, trebao bi ponovno propitati odnos prema Franji Tuđmanu i ondašnjem državnom vrhu koje je sudjelovalo u onome što je okarakterizirano kao međunarodnih sukob, kreiranje posebnog entiteta sa ciljem priključenja Hrvatskoj, etničko čišćenje i ratni zločini.
I bez Praljkove tragedije presuda je dovoljno tragična.
Najviše za one u hrvatskoj politici koji i dalje ne priznaju ono što se događalo u BiH.
Zoran Milanović, primjerice, izjavio je kako očekuje da Hrvati budu oslobođeni. "Nikakvog udruženog zločinačkog pothvata nije bilo. Hrvatska nije djelovala u cilju porobljavanja drugih naroda", kazao je Milanović, bivši SDP-ov premijer koji je dao novoj zračnoj luci u Zagrebu ime Franje Tuđmana.
Predsjednika koji se spominje u haškoj presudi za udruženi zločinački pothvat. I političara čiju bistu HDZ pronosi po svojim skupovima i u čije se političko nasljeđe gotovo svakodnevno zaklinje.
Pravedna presuda
Prije nekoliko dana Kolinda Grabar Kitarović je izjavila kako se nada "pravednom sudskom pravorijeku i oslobađanju hrvatskih uznika", sugerirajući time kako ova današnja odluka Haškog suda naprosto ne može biti prihvaćena kao pravedna.
Čime politikantski odbacuje sudske presude i ne prihvaća posljedice koje iz te presude proizlaze.
Kao što je premijer Andrej Plenković prije presude izjavio kako "ne očekuje da bi na bilo koji način moglo doći do povezivanja odgovornosti Hrvatske u vezi s cijelim tim predmetom".
Ali otrov koji je stvoren BiH avanturom Tuđmana, Šuška, Bobana i drugih, a koji je prejudiciran opet aktualnom saborskom Deklaracijom o Domovinskom ratu, duboko je inficirao hrvatsku politiku, državu i društvo.
Odricanje od zločina
Ne samo da se hrvatska vlast, na čelu s Grabar Kitarović, ni jednom riječju nije osvrnula na žrtve hrvatskih zločina u BiH, ne samo da hrvatska politika na čelu s HDZ-om (ali ne samo s njim) slavi ratne zločince iz BiH, poput Darija Kordića, već se sada okreće glava pred činjenicom da je prvi hrvatski predsjednik spomenut kao dio udruženog zločinačkog pothvata u BiH.
Komentatorica HRT-a ustvrdila je jutros kako "presuda Haškog suda vodi prema postupnoj eliminaciji Hrvata iz BiH". Ali ako je to istina, tada velike zasluge za to ima hrvatska politika i Franjo Tuđman koji je u više navrata u raznim stenogramima potvrđivao želju za razbijanjem Bosne i Hercegovine.
Hrvatska je, zajedno s BiH Hrvatima, bila taocem Tuđmanove politike devedesetih i zato sada mora mora hašku presudu shvatiti kao poziv na buđenje.
Praljak nije mogao podnijeti presudu i posegnuo je za otrovom. Hrvatska nema izbora nego suočiti se s tom presudom.
Nažalost, ne treba sumnjati da će ova vlast okrenuti glavu od sudskog pravorijeka i forsirati neku svoju istinu o ulozi Hrvatske u ratu u BiH.
Kome trebaju sudovi kad imamo politiku
Možda Milanović misli da Hrvatska nema s tim veze, možda Kolinda misli da je jedina pravedna presuda ona oslobađajuća. I možda Plenković vjeruje kako Hrvatska ne može biti povezana s tim predmetom.
No ako je tako, onda nam suđenje nije ni trebalo.
Hrvatska se nije trebala ni osvrtati na haške presude, osim naravno onih koje joj idu u prilog.
Ne treba se odricati svojih osuđenih zločinaca koji pohode po crkvama i druže se s uglednicima, kao što se ne treba ni obazirati na ulogu Franje Tuđmana u haškoj presudi.
Jer, politički sudovi još uvijek su važniji od sudskih presuda.
Današnji, naprasno prekinuti proces izricanja pravorijeka žalbenog vijeća haškog Tribunala, mogao bi biti poticaj da se Hrvatska snažnije distancira od Tuđmanova političkog nasljeđa u Bosni i Hercegovini.
Od zločina, zločinačkog pothvata, etničkog čišćenja, logora, okupacije, od političkog pokroviteljstva nad projektom koji su vodila šestorica osuđenih Hrvata i kojima je zatrovana hrvatska država.
Bio bi to najbolji protuotrov.