Znati svaki zakutak, složiti ne plan B, već i C i D, čisto da se nađe ako bilo što pođe po zlu. Vidjela sam to kao vrlinu i cijenila ljude koji čine isto vjerujući da sam samo dobro organizirana i temeljita, a zapravo sam bila do zla boga naporna. 

Kao kaznu, kako to svemir već lijepo zna urediti, uvijek sam bila okružena ljudima koji imaju totalno drugačiji pristup, onaj: lako ćemo, nema žurbe, vrag odnija prišu, ma bit’ će to sve dobro na kraju.

Naravno, s takvima sam uvijek mučila muku, zaradila koju sijedu i popila koji Normabel više jer, smatrala sam, kako pobogu možeš išta samo tako prepustiti slučaju? Nije li imati sve konce u rukama nešto što ide pod must have da bi ti život koliko toliko ličio na nešto?

E, pa nije. Ni blizu.

Imati kontrolu nad životom često brkamo s odgovornošću. Odgovornost s poštivanjem pravila i rokova. Poštivanje pravila i rokova pak sa zrelošću i mudrošću, i tako unedogled. Sve bi mi to nekako lijepo upakirali, kategorizirali, postavili granice, vremenske okvire, jer tako to ide. Tako ozbiljni, odrasli ljudi postižu uspješne živote. Život u svojoj suštini takav jeste. Red, rad, disciplina i kontrola, a nagrada je život koji igra po našim pravilima, život ispunjen beskrajnom srećom i zadovoljstvom. Eh, kad bi sve funkcioniralo tako jednostavno, tako crno-bijelo. Tako monotono, zapravo.

Ne znam ima li to veze s godinama, ili sam jednostavno shvatila da mi ne gine srčani nastavim li prakticirati svoju potrebu da kontroliram sve, kako god bilo, danas konačno shvaćam koliko je takav pristup bilo čemu u životu puno više mana nego vrlina i da prepuštanje životu da učini svoje ima itekakvu čar. I nije nimalo nezrelo, dapače.

Mi tek tada zapravo živimo. 

Sad se kontrol manijaci među vama sigurno pitaju kako je to moguće. Znam da ja jesam. Ono što je mene natjeralo da shvatim tu vrlo važnu životnu lekciju nije bio nikakav trenutak prosvjetljenja, tek umor.

Kad u bilo čemu pretjerujete, život vam obično šalje ljude ili vas stavlja u situacije koje služe tomu da vas osvijeste, da vam pokažu da put kojim ste krenuli nije baš najbolji.

U mom slučaju nakon neprestanih događaja – nepredvidljivih, potpuno izvan moje kontrole – koji su se stalno pojavljivali unatoč mojim upornim pokušajima da na ovaj ili onaj način eliminiram sve takve “opasnosti”, toliko sam se s godinama iscrpila da sam u jednom trenutku jednostavno rekla:

Ok, odustajem.  J…š sve. Durila sam se poput djeteta koje te preriženih ruku ljutito gleda ispod oka jer nije dobilo novu igračku i pokušava u tebi izazvati osjećaj krivnje.

Nakon ovog mog čina nisu se počela događati nikakva čuda. Nije odjednom sve sjelo na svoje mjesto, niti su moje “prepreke” netragom nestale (nešto što mnogi od nas očekuju kad promijene sebe ili ono što čine).

Život je i dalje bio život. Sve je bilo isto. No, ja nisam bila ista. I to je s vremenom promijenilo sve.

Umjesto paničarenja i popravljanja “štete” kad je nešto mimo zacrtanog plana, samo bih duboko udahnula, slegnula ramenima i nastavila živjeti usprkos svemu što nije onako kako ja mislim da bi trebalo biti.

U usporedbi s prijašnjim grčem u kojem bi provela bespotrebno puno vremena i u kojem bih čekala da nepredvidljiva nevolja koja me snašla prođe (pa da tek tada nastavim sa svojim životom), to je bilo nevjerovatno olakšanje.

Život je prepun neočekivanih situacija koje nam se neprestano događaju i koje uglavnom ne možemo razumijeti tada kad nam se događaju, obično to uspijemo tek s određenim odmakom vremena, ako i tada. Ili, riječima meni jedne jako drage osobe: Mi ljudi ne možemo vidjeti širu sliku. I ako se konstantno borimo s takvim situacijama, čekamo da se riješe, da nestanu, prestanu, promijene se pa da mi konačno počnemo živjeti…

Mi provedemo svoj život u čekanju. Provedemo ga životareći, odgađajući neprestano trenutak kad ćemo konačno početi sa svojim životom.

Umjesto uzaludnog pokušavanja mijenjanja onoga što ne možemo zapravo promijeniti, nerviranja, brige, prisilnog pokušavanja stavljanja stvari na “svoje mjesto”, sve što je zaista potrebno promijeniti i što kao kakvom čarolijom mijenja sve što nas okružuje je naša percepcija. Prihvaćanje. I življenje života usprkos svemu.

Znate onaj spokojni osmijeh koji često možete vidjeti na ljudima za koje vjerujete da imaju sve pravo ovog svijeta da budu nesretni – invalidima, teško bolesnima ili jako siromašnima? E, to je to. Oni žive usprkos svemu. Oni žive ne zato što su uspjeli promijeniti (iskontrolirati, ispraviti, popraviti) život, već zato što su promijenili svoje reakcije na isti. Zato što su prihvatili život i što su mu se prepustili.

Da ne bi bilo zabune – prepuštanje životu ne znači da ne trebamo raditi ništa. Da trebamo pustiti sve, ne truditi se oko ničega pa što bude.

Vjerujem da se većina vas, baš poput mene, nebrojeno puta u svom životu susrela s neospornim i magičnim fenomenom u kojem sve naše želje i težnje postaju stvarnost tek kad ih pustimo da same pronađu način kako da se izrealiziraju – ali nakon što mi odradimo svoj dio. Kad učinimo sve u svojoj moći, damo svoj maksimum u nečemu slijedi onaj najšakljiviji dio: imati povjerenja u život.

Volimo vjerovati da znamo sve, kad nas nešto zanima i kad tome posvetimo svoje vrijeme, da time automatski znamo najbolji način i idealan trenutak u kojem ono što želimo postaje stvarnost. A često je potpuno suprotno. Često je to nešto što je potpuno van naše kontrole. Često ne vidimo onu već spomenutu širu sliku stvari – ni ne možemo vidjeti jer veći od života sigurno nismo, koliko god nekad volimo vjerovati suprotno.

To su one stranputice koje nam ne daju mira, neočekivani smjer kojim krene naša svakodnevnica, onaj osjećaj kad se susretnemo s nečim nepoznatim pa danima razbijamo glavu kako da to sve pohvatamo jer mislimo da nam je to dužnost, jer vjerujemo da je neodgovorno prepustiti nešto slučaju, da to zreli i odrasli ljudi ne čine. Te nepredvidljive životne situacije van našeg zacrtanog plana, strahovi od nepoznatog zbog kojih se grizemo od brige i kreiranja scenarija u glavi koji su nas u stanju potpuno zablokirati, svi oni skupa tjeraju nas da njegujemo potrebu da znamo sve, da kontroliramo, da paničarimo, osjećamo kao da nam tlo izmiče pod nogama kad nešto nije onako kako mislimo da treba biti…

Bojimo se života. Možda nam je nekoć pokazao zube pa sad brusimo svoje štitove do savršenstva ne bi li ga spriječili u pokušaju da to učini opet, možda volimo osjećaj moći i sigurnosti koje kontrola pruža, možda mislimo da je to odlika odraslog čovjeka i da prepuštanje pripada samo djeci, kako god, pretjeranom kontrolom zaboravljamo zaista živjeti.

Biti opušten je stanje koje nam je gotovo strano, a konstantan oprez cijedi nam dušu i ostavlja nas umornima i nezadovoljnima. Da li je sve ono što dobijemo na takav način, na kraju, zaista dobitak?

Teško.

Ne možeš kontrolirati život. Ne možeš kontrolirati druge ljude, njihove akcije i reakcije. Ne možeš kontrolirati ništa, samo sebe i svoje odgovore na sve što te okružuje. Udahni duboko, i pusti uzde…

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici: 

Ja sam Brankica Stanić, a pisanje i ja sviđamo se jedno drugom dosta dugo, još od doba kad sam bila srednjoškolka, nosa zabijenog u neku knjigu. Osim na mojem blogu pratiti me možete i na Facebooku te Instagramu.