Vjerujem da ću se cijeloga života sjećati toga dana kada smo došli po njih da ih odvedemo doma. Za koji dan će se navršiti sedam godina. Obukli smo ih, pozdravili se s osobama koje su brinule za njih i otišli. Bila sam i sretna i umorna istovremeno. Nisam imala pojma što me čeka, a čekalo me svašta. Tek tada je počelo pravo vrijeme upoznavanja i vrijeme formiranja naših odnosa i razbijanje iluzija. Imala sam sliku u glavi da je roditeljstvo nešto jednostavno valjda i zbog činjenice što sam ga  do tog trenutka doživljavala isključivo kao nečije dijete. Dolaskom njih dvije moj identitetu je pridodana još jedna uloga, uloga majke.

Dakle kakvi su nam bili prvi dani, nimalo laki. Prvo s one praktične strane; odjednom više uopće nismo gospodarili vlastitim vremenom i naš suverenitet je u potpunost predan našoj djeci. Sve je bilo u tim danim podređeno njima, Dalje, djeca jedu i to 5 puta dnevno, te odjednom moraš izmisliti ili stvoriti tih 5 jela. Naravnom, kao svaka „prava“ suvremena majka nisam željela svoju djecu hraniti gotovom hranom. Nakon nekog vremena sam snizila standarde, jer sam morala preživjeti, pa su se koji put na meniju za večeru našle i hrenovke, a i pašteta. U tim prvim danima, tj. mjesecima smo bili u potpunosti neispavani. Mislim da dobrih 5 mjeseci nismo zaspali dubokim snom jer smo cijelo vrijeme slušali hoće li se one probuditi, zaplakati, trebati nas. Nakon toga, smo ih trebali uspavljivati.  Ponekad je palilo ako ih samo primimo za ruku, a ponekad ni to. Srećom umor je na kraju svaki put pobijedio. Cure i dan danas teško zaspu, pogotovo mlađa. Jako teško se smiri i još teže zaspe, ali ipak ide na bolje.  Odjednom smo shvatili da djeca imaju svoje želje, zahtjeve i što je najvažnije svoju volju. Shvatila sam da to neće to ići baš onako kako sam zamišljala i kako to prikazuju američki TV filmovi. Nema toga da ti kažeš jednom, a one te pogledaju i bespogovorno kažu „da mama!“, nema šanse.  Djeca nisu poslušna (ne bih ni željela takvu djecu) i nisu zahvalna. Ako idete u posvajanje da bi vam netko, prvenstveno vaše dijete bilo zahvalno, idete iz potpuno krivih razloga. Djeca su previše mala da bi razmišljala na tom nivo, pa nemojte ni vi. Nema tu zahvalnosti, ali ima beskrajne ljubavi, koja dolazi spontano i s vremenom se umnaža. Meni nema ništa ljepšeg nego kada mi moja starija koja je opasno ušla u pubertet onako spontano i ničim izazvana kaže volim te i da mi poljubac.

Ali da se vratim na te prve dane. Oni se ne zovu bez razloga vrijeme prilagodbe i koliko god turbulentno to vrijeme bilo najvažnije je da provodite vrijeme sa svojom djecom i da ih upoznate. Ne mora to biti smisleno ispunjeno vrijeme, već je važno da ste tu s njima.  Upoznajući našu djecu shvatili smo da starija mora ići kod zubara, ali i da ga se boji. Saznali smo sve njihove strahove (bube, psi, mrak, samoća…), što vole jesti (slatko- kojeg se ja kao „prava“ majka naravno grozim, kiselo, ljuto), ali smo shvatili i koliko su zapostavljene i koliko im treba da bi sustigle svoje vršnjake.  Upoznavajući njih upoznali smo i sebe.  Dok se nismo upoznali mi smo našoj djeci bili v.d. roditelji, ali i to je u redu. Za sve treba vremena i jako smo ponosni što smo u njihovim očima postali njihovi roditelji. Bez obzira na sve, a posebice na činjenicu da smo bili neispavani i ukočeni od straha, u našem odnosu je bila prisutna ljubav i neka unutarnja sreća koja je vidljiva na svim fotografijama snimljenima u našim prvim zajedničkim mjesecima.

U prvim danima vjerojatno ćete se morati suočiti s vašom okolinom. Tada ćete sigurno čuti barem jednu od onih stvari o kojima sam pisala u mojoj prvoj objavi na temu posvajanja. Okolinu zanemarite, ono što je malo teže zanemariti je vaša uža, a i ona malo šira obitelj. Ima obitelji koje su bezrezervno prihvatile dijete ili djecu, radile su se čak velike proslave ime njihovog dolaska. Ima obitelji koje su imale problem s načinom proširivanja obitelji (ali to je njihov problem) pa su primjenjivali ili još uvijek primjenjuju dvostruke standarde na biološke i ne-biološke članove obitelji. Ima i onih kojima je trebalo malo više vremena da prorade činjenicu da novi članovi nisu njihova genetski nastavak, ali su se na kraju toliko zaljubili u djecu da im je to prestalo biti bitno. Drugim riječima ima svašta. Ono što je važno je da kada dijete ili djeca dođu kući sve to stavite na zadnje mjesto i posvetite se samo njima. Znam da je teško, ali ne možete voditi bitke na više frontova.

Nije lako, nije jednostavno, ali je vrijedno truda. Da je tada postojala neka grupa samopomoći najvjerojatnije se ne bih prijavila jer često sam imala osjećaj da mi je zabranjeno reći da mi je teško:  Pa eto napokon imam djecu i jedine emocije koje trebam osjećati su apsolutna i nepatvorena sreća i radost, ali tome nije tako. S današnje pozicije tadašnjoj sebi bi rekla: „slobodno reci da ti nije jednostavno, jer niti jedno roditeljstvo nije jednostavno, a roditeljstvo posvojenog djeteta ima još hrpu dodatnih izazova.“ Ipak, koliko god teško bilo smatram da mi je odluka da posvojim bila jedan od tri najbolje odluke u životu.

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Ja sam Dunja. U stvarnom životu se bavim projektima i to najviše onim iz EU. Osoba sam koja cijeni slobodu i moć upravljanja vlastitim vremenom. Freelancer sam u nastajanju. Pišem blog Stvarati voljeti živjeti na kojem pišem o životu, sreći i važnosti pronalaženja samog sebe. On je moj intimni zapis u javnom prostoru, pozitivno mjesto moga stvaralaštva.