Osim što mi je tih zadnjih godinu dana hobi bio pronalazak stanova u Novom Sadu, redovito sam se vraćala doma u Hrvatsku. Ta vožnja iz Hrvatske u Srbiju pa iz Srbije u Hrvatsku postala mi je nešto sasvim prirodno. Znam svako stablo na putu, carinike i točno znam u kojem će mi trenutku teleoperater javiti da sam u roamingu. 

Iako sam često govorila da idem kući kada bih se uputila ka nekom od svojih novih stanova, dom mi je ipak Hrvatska, moji Vinkovci. Koliko god se vezala za Novi Sad i Beograd, njegove ljude i ulice, doma sam se znala vratiti čak nekoliko puta u mjesecu. Nekada zbog posla, a češće zbog svojih ljudi i obitelji. 

Moji dolasci u Hrvatsku često su bili neplanski. Puno puta mi se dogodilo da u zadnjem trenutku odlučim otići doma bez da ikome javim. Nekada da bih iznenadila svoje ljude, no češće jer sam se kao mlađa vodila za onim što osjećam u trenutku.

U tim nekim prošlim trenucima osjećala sam da baš nikako ne smijem propustiti ono što se događa s one strane Dunava pa sam sjedala u taksi u zadnji tren i ulazila posljednja u bus koji vozi do Vukovara. Danas svoja putovanja planiram malo bolje i spretnije, no neke se stvari nikada ne promijene.

Uvijek bih psovala sama sebe kada bih na granici shvatila da mi je istekla tarifa. Da bi stvar bila još gora, često se događalo da nemam ni na računu pa bi se moj iznenadni dolazak u Hrvatsku pretvorio u avanturu zvanu – Nina u potrazi za prijevozom od Vukovara do Vinkovaca.

Uvijek bih se, naravno, snašla, no sva ta frka mogla se izbjeći da sam ja bila odgovornija osoba.

Na ljeto sam poslom išla u Novi Sad. Obožavam što mi je posao često spajanje ugodnog s korisnim. U to ponekad spadaju i izvještaji o raznim eventima i stvarima koje sam proživjela. Nakon obavljenog posla, koji je uključivao i slušanje omiljenih izvođača do zore, trebala sam ostati još jedan dan u Novom Sadu kako bih se odmorila. No u posljednjem trenutku odlučila sam da želim doma, da mi fali moj krevet i moja Dunja koja jedva čeka spustiti se sa šestog kata kako bi tračale i prepričavale jedna drugoj što se dogodilo u tih desetak dana neviđanja.

Spremila sam sve svoje stvari u deset minuta u već spomenuti kofer i uputila se do autobusne. Tamo sam saznala da slobodnih mjesta u busu više nema, no posrećilo mi se jer sam uhvatila linijski taksi. Umorna i sretna krenula sam u Vukovar. Kada smo prešli granicu, promijenila sam kartice, a na mobitelu me dočekala radosna vijest. Dunja mi je prebacila minute jer je znala da sam svoje potrošila. Nazvala sam je i javila joj da sam kroz pola sata u Vukovar i moj me prijevoz čekao zahvaljujući njoj.

Moj će život još neko vrijeme biti jedan veliki kofer. Taj je kofer uvijek ispod kreveta, uvijek je u njemu spremljeno ono osnovno i samo čeka da ga nadopunim odjećom pa da krenemo na put.

Taj je kofer prošao puno toga sa mnom. Nekoliko puta mi je bio i stolica, nekada sam na njemu držala noge, a jednom sam, usred tuče koja je rashladila zrak u roku od 20 sekundi, iz njega izvukla najdeblju ljetnu majicu koja nije spriječila smrzavanje na autobusnom kolodvoru u Vukovaru. Sjedila sam i čekala čudo jer, pazi sad, te sam večeri, tek nakon što sam izašla iz busa, shvatila da nemam na računu.

Sjedila sam tako i nadala se da će se dogoditi čudo. Bila sam gotovo sama. Nekoliko pijanaca, bus koji je odlazio u smjeru Osijeka i čovjek koji je izašao iz autobusa kad i ja, čovjek kojem na čelu piše – ne obraćaj mi se, grizem! Sjedila sam tako u majici koja nije služila svrsi i zamišljala WiFi. Nakon nekog vremena, došao je autobus za Pulu, ja sam užicala za taj svoj poziv i „samo“ pola sata kasnije, moj je prijevoz stigao. Nakon cijelog tog događaja, rekla sam si da ću više paziti te da ću uvijek imati jedan bon viška u novčaniku za svaki slučaj, ali to se naravno nije dogodilo. Teško mi je povjerovati da postoje osobe koje su u istoj mjeri neodgovorne kada je riječ o bonovima za mobitele, vjerujem da vas nema ili vas je baš jako malo. Možda je nekome teško povjerovati da sam ja doista takva, no na to ću vam reći da sam nekoliko godina živjela u Srbiji bez srpske telefonske kartice, a moji će vam prijatelji to potvrditi uz dugo kolutanje očima.

Okej, svjesna sam toga da neodgovorno ponašanje ne nestaje preko večeri. Kada bih vam ispričala što sam sve radila kao klinka, vjerujem da bi se mnogi zgrozili, neki možda i pronašli. Godine donose svoje, a odgovornost i promišljenost postaju dio mojih radnji. No već sam rekla da neke stvari ipak ostaju iste. Još neko vrijeme neću imati stalan dom, još neko će vrijeme put biti moja kuća, a kofer najbolji prijatelj. Iako ima nečeg posebnog u takvom životu, sve manje me to čini sretnom. No sretna sam što danas na takvim putovanjima imam jednu brigu manje.

O autorici:

Vječni sanjar koji svijet gleda očima djeteta. Zaljubljena u riječi, filmove, knjige, prirodu i glazbu. Prijatelj svih.