Ovo je, dakle, mini državni udar.
Policija više od sto dana mirno gleda kako hrvatski branitelji krše zakon, kako podižu šator ispred nadležnog ministarstva, kako blokiraju promet, cijepaju drva, pale vatru, pljuju ministra i napadaju njegova pomoćnika, ispaljuju vatromet, ruše vlast, prijete Vladi, aktualnom predsjedniku, "Jugoslavenima"...
Dulje od tri mjeseca policija nije učinila ništa da spriječi prosvjed koji nije prijavljen. Još gore, nije željela čak ni priznati da je prosvjed u Savskoj 66 nelegalan. Čak ju je i toga bilo strah. A kamoli da krene primjenjivati hrvatske zakone na hrvatskim braniteljima.
Svi su znali da je skup nelegalan, znali su to organizatori, znala je to čak i hrvatska policija, kao što su to znali i Ranko Ostojić i Zoran Milanović, ali tri mjeseca ne samo da nije ništa poduzela, nego nije to čak ni javno priznala. Sve dok napokon nije odgovorila tportalu na njegov opetovani upit.
I zato im dobro kaže Đuro Glogoški: "Dobro jutro, hrvatska policija".
Čekićem i šakama
Ali ako hrvatski zakon nije više vrijedio u Vukovaru nakon što su na njega nasrnuli hrvatski prosvjednici čekićem i šakama, zbog čega bi onda hrvatski zakon vrijedio u Zagrebu?
Hrvatski branitelji to jednostavno ne žele.
Oni žele mijenjati Ustav, žele pisati zakone i žele poštivati samo one zakone koji njima odgovaraju.
A hrvatsku policiju uspoređuju sa četnicima, kao što je to jučer učinio Josip Klemm: "Ako hrvatska policija udari na hrvatske ratne vojne invalide, hrvatski branitelji neće dozvoliti da se dogodi novi Bleiburg ili vukovarska bolnica".
"Stopostotni ratni vojni invalidi nisu ilegalni", stoji u priopćenju hrvatskih branitelja, " veterani Domovinskog rata i članovi njihovih obitelji nisu ilegalni, a nije ni hrvatska država".
Bleiburg i Vukovar
Osim što se ilegalnima smatra vlast koju ruše na ulici, ilegalnima se proglašavaju hrvatski zakoni koji se na njima ne primjenjuju i ilegalna je hrvatska policija koja nad njima nema nadležnosti. A kad bi imala, onda bi se to proglasilo "Bleiburgom i vukovarskom bolnicom".
I tako, Klemm, Glogoški i društvo iz Savske, nakon Tomislava Josića i društva iz Vukovara, pokazali su da drmaju ovom državom. Vlada sve to mirno promatra, izabrana predsjednica im hrli u pozdrav, dok ih premijer u javnom obraćanju, onom s papirnatim brodićem na stolu, naziva "svetinjama".
A u svetinje se ne dira, je li tako?
Specijalci protiv pločice
S druge strane, policija je ovih dana skupila hrabrosti da u Splitu skine sa spomenika bojni HOS-a tablu s parolom "Za dom spremni".
Dvadesetak naoružanih specijalaca došlo je u gluho doba noći pred spomenik, jedan pripadnik policije s fantomkom preko lica skinuo je "natpis neprimjerenog sadržaja", nakon čega se postrojba zadovoljno vratila u bazu. Zadatak uspješno izvršen.
Došli smo do toga da je u ovoj državi postalo nezamislivo da dva obična policajca to učine u pola bijelog dana.
Kao što je bilo nezamislivo da se u pola bijela dana stave dvojezične ploče u Vukovaru, već je policija taj nezahvalan zadatak primjene hrvatskog zakona na hrvatskim državnim institucijama obavila u rano jutro. Zatim promatrala kako se ploče razbijaju i kradu, da bi na koncu hrvatski Ustavni sud rekao da se zakon suspendira i da se ploče neće postavljati idućih godinu dana.
Pa ako znamo sve to, zašto onda Glogoški i Klemm ne bi u Savskoj 66 kampirali koliko im se god prohtije?
Nisu se oni samo borili za hrvatsku državu, hrvatske zakone i hrvatsku policiju. Oni su se borili za to da budu iznad njih. A hrvatska policija, zajedno s ovom vlasti, spremno im u tome izlazi u susret.
U strahu su velike oči
Ne toliko iz poštovanja, iz respekta prema braniteljima i invalidima, koliko iz straha. Iz straha što bi se moglo dogoditi ako bi intervenirala, ako bi primijenila zakon, ako bi zabranila neprijavljen skup, ako bi skinula šator, odblokirala ulicu, legitimirala ili čak i globila sudionike.
Glogoški bi si makar to mogao priuštiti.
No, ako se policija, odnosno Vlada koja iza nje stoji, boji toga - kao što se boji skidanja pločice "Za dom spremni" ili postavljanja dvojezičnih ploča - onda se valja zapitati čega se ne boji?
I do koje granice misli tolerirati samovolju braniteljskih udruga i onih koji stoje iza njih?
Zar samo do vrata Banskih dvora?