Ne postoji gora muka predsjedniku Republike Srbije Aleksandru Vučiću nego kad sluša kako se s beogradskog asfalta ori povik: “Vučiću, ustašo!”. Kapa mu sol na otvorenu ranu.

Svijet se srpskom predsjedniku potpuno preokrenuo u samo dva tjedna. Dobio je izbore kao Kim Jong-un u demokratskoj Sjevernoj Koreji. Uz provjerene metode tjeranja ljudi u karantene zbog COVID-19 i dodatno maltretiranje rekordnom duljinom policijskog sata, dok su bande SNS-a, njegove stranke, divljale po beogradskim kvartovima. I bakljadama dizale tlak ljudima. U međuvremenu srpska oporba, kakva god da je, odustala je od izbora. Pa je Vučić, bez imalo srama, kao sjajno pobijedio. I sasvim ozbiljno, na kanalima brojnih TV kuća pod njegovom kontrolom, kontemplirao o veličini svog političkoga genija. Iskreno, Vučićev genij za politiku nije posebno velik. Zapravo, nema ga.

Šef Srbije je ipak bio pripravnik kod Šešelja i Nikolića. Prvi je četnički vojvoda i ratni zločinac, drugi je po zanimaju četnik i šef groblja. Mentori za poželjeti. Vučić je na takvim temeljima gradio svoju političku inteligenciju. I sad je pukao kao kokica. Policija mlati Srbe po ulicama kao da su Slobodan Milošević i žena mu Mira ustali iz groba. I još će im Vučić, kao Ilija Čvorović i brat mu Đuro, oprostiti što ih je umlatio. Vučić proziva strane sile za organizaciju državnog udara. Implicira i miješanje Hrvatske. Kao da nemamo pametnijeg posla od destabilizacije susjedne države i stvaranja problema samima sebi.

Laži, poluistine i manipulacije konstante su Vučićeve politike. Njegov režim funkcionira na granici dikature. Onda su, sasvim prirodno, neprijatelji svuda oko njega. A prvi neprijatleji su Srbi koji ne misle kao on i njegovi prijatelji iz svijeta koji mu, možda, šalju suptilnu poruku prije pregovora o statusu Kosova.

Na isti način slali su poruke i u nekim susjednim zemljama.