I to je jedino što je tad napravila, svu prozvanu djecu roditelji su otpratili do stepenica gdje ih je čekala nova razredna ekipa, moja majka je rekla; Ajde prozvali su te, idi tamo! Bacila me u vatru samo tako, neka se dijete nauči što ga čeka u životu! Hodala sam prema tim stepenicama uplašena kao da idem na strijeljanje. Već tad sam si razmišljala – tko su svi ti ljudi? Zašto su oči uprte u mene? Zašto mene uvijek prozivaju zadnju? Sindrom overthinkinga od malih nogu. Nitko me nije niti pogledao.

Prvi dan srednje škole. Ogroman broj ljudi ispred škole, svečana manifestacija prozivke, nisam poznavala nikoga. Moje socijalne vještine nisu se popravile od osnovne. Preživjela sam.

Prvi dan faksa, odlazak u prostoriju 138, nisam poznavala nikoga.

Uviđate ustaljeni pattern (obrazac)!? Moram naglasiti da sam još minimalno četiri puta prolazila istu situaciju – suočavanje s nepoznatim; Da, apsolutno svaki put noge su mi se odsjekle! Jesam li to pokazivala – nikad!

Danas je najlakše viknuti; Introvert sam! i riješit se muke socijalizacije, razvijanja vještina samopouzdanja i prevladavanja straha od (ne)uspjeha. Godinama sam analizirala zašto volim vrijeme provesti s jednom osobom u razgovoru nego družiti se s njih desetak. Svaki put u takvim slučajevima sam šutjela jer više volim slušati. Voljela sam svoju samoću, čitanje knjiga ispod dekice, gledanje serija, povučenost u svom svijetu svakodnevnog sanjarenja… Ipak, znala sam da to tako neće ići na duge staze, posebno ako sve svoje snove iz maštanja mislim doista ostvariti.

Svakodnevni test samopouzdanja

Često čujem pitanje „u čemu je moja tajna“, tajna o stavu, samopouzdanju, uspjehu …!? Gotovo uvijek odgovorim isto – tek kad sam sebe lupiš nogom u guzicu, tek onda postoji šansa da ti život profunkcionira. Čarobnog napitka nema, nisam konzumirala ništa osim rada do kasnih noćnih sati i provođenja kontinuiranog razmišljanja o čemu ću pisati…

Kada bih birala jedan trenutak koji je promijenio moj mindset dogodio se na drugoj godini faksa u Rijeci kada sam se borila s negativnim komentarima drugih i njihovim neprestanim žaljenjem, do te mjere da sam se zapitala tko je tu lud – oni koji tapkaju na mjestu i ništa ne poduzimaju ili ja koja trpim i slušam žalopojke!?

Kažu da te knjige pronađu kad ih najmanje tražiš, mene su u tom trenutku pronašla Načela uspjeha autora Jacka Canfielda. Potpuna autohipnoza i self-help!

Koliko god se borila sa stavom da mi self-help ne treba te da je to samo još jedna američka izmišljotina, itekako mi je trebao… Trebalo mi je svakodnevno čitanje i unutarnji monolog da mogu napraviti više. Zbog sebe! Svjesna sam da mi je ta knjiga promijenila način razmišljanja, ali znam da ju danas čitam da bih par puta zakolutala očima, što je sasvim normalan proces rasta i razvoja.

"Kada dotakneš dno jedino što preostaje je - pokrenuti se!"

Često želimo nešto što netko drugi ima – uspjeh, Instagram followere, lifestyle, društveni status (…) sve dok ne shvatimo koliko imamo pogrešnu percepciju o svemu tome jer ne vjerujem da bi se netko mijenjao sa mnom kada prosječno dva dana mozgam o naslovu idućeg teksta (a nijedan nije dovoljno dobar).

Znate one savjete; postavi ciljeve, znaj gdje ideš, redovito čitaj, ulaži u sebe, dream big, budi zahvalan, napravi nešto čime ćeš pomaknuti svoje granice…? Upravo oni, klišejizirani, a danas komodificirani i komercijalizirani, pomažu.

Nakon čitanja Jacka i Načela uspjeha odlučila sam eksperimentirati, dobiti uvid funkcionira li ono što mnogi govore. U cijelom procesu shvatila sam kako se svi mi volimo praviti najpametniji, da znamo sve, da to baš nama neće ići. Volimo se staviti u poziciju žrtve u kojoj sigurno netko na nama zarađuje, a sve zbog straha od koraka naprijed jer se fokusiramo na druge, a ne na sebe.

Kako se bliži nova godina, nove odluke, stari procesi odlučila sam i dalje eksperimentirati s određenim načelima uspjeha, a sljedeće na redu su afirmacije! Možda netko doista smatra da sam luda, ali nekad to i sama pomislim pa je u redu…

Jedina osoba koja nas sputava uvijek smo mi sami!

Život nije izvan zone komfora, on je ovdje i sad. 

Zato nogom u guzicu protiv svih strahova! 

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Zovem se Andrea Tintor, autorica sam bloga 'Razlivena Tinta' i zaljubljenik sam u knjige, čitanje i pisanje. Volim promatrati svijet i crpiti inspiraciju iz svakodnevnih trenutaka. Osim na blogu pratiti me možete i na Facebooku.