Kaže mi neki dan prijatelj, svježi otac dva tjedna stare bebe, kako se veselio kada je mališan nakon šest dana obavio svoju prvu veliku nuždu kao da mu je sin upisao prvu godinu na žarko željenom fakultetu. I pita on mene, napola u šali, a pomalo i ozbiljno, je li to normalno. 

E sad, istina je da ja definitivno nisam prava adresa kada se treba pitati je li išta na svijetu normalno, posebno ako je riječ o tim mini ljudima. No, na njegovo pitanje ja sam odvrtila posljednje dvije i pol godine onako brzinski u glavi i shvatila da je puno toga nenormalno što naši potomci izvuku iz nas. 

I svašta za što bi tvrdili do zadnje kapi krvi da je nenormalno postane normalno. Mislim, ja sam dojila dijete do neki dan (skoro), a još trudna sam tvrdila da je tri mjeseca najviše što može dobiti od mene. Prije djeteta sam zabrinuto za mentalno stanje svake dojilje preko šest mjeseci vrtila glavom na sve strane, a sad sam gotovo savjetnica za nove dojilje. 

16 zeki i zaspao je... 

Neće on meni spavati nikad s nama u krevetu. Nikad, ponavljala sam kao da sam svu mudrost odgoja svijeta popila. Pa ni dana nije spavao u svom krevetiću, a mislim da smo godinama udaljeni od spavanja u vlastitoj sobi. (Ne)normalno sam se divila i svakom njegovom podrigancu, razriješenim probavnim teškoćama, a nenormalno sam neko vrijeme spavala i sjedećki jer je gospodin beba tako izvoljevao. Tješilo me što mi je tada susjed ispričao (inače od onih tipova za koje misliš da dijete nikad u ruke nisu primili) da je on svoju kći uspavljivao stojeći s njom u prostoru između ormara i zida jer je samo tamo iz nikad razjašnjenog razloga ona bila na miru. 

Tako da sam ja dobro i prošla. Nisam baš ni zube prala svaki dan. Bilo je dana i kad nisam ništa pojela. Skakutala sam s njim u rukama na pilates lopti kao da želim oboriti svjetski  rekord, a o tome koliko sam puta pjevala Zeku i potočić sam, čini mi se, čak i jedan tekst posvetila. Sjećam se kada bi pater familias (kojeg i dan-danas krivim jer je tu pjesmu uveo na repertoar) izmučen izlazio iz spavaće sobe i govoro: 16 zeki i zaspao je. A ja bi zabrinuto odmahivala glavom i dodavala mu čašu vode da navlaži usta. 

U onim prvim tjednima moj nezakoniti i ja smo znali smo ostati bez sline koliko smo šuštali da bi umirili potomka. Umirivali smo ga i upaljenim usisavačem koji je s rođenjem djeteta dobio posve novi smisao jer je mali princ naprosto uživao u njegovom zvuku. Bilo je i dana kada bi ga nakon šetnje u punoj ratnoj spremi ostavljala da spava na balkonu jer sam se bojala da po razlici vanjske i unutarnje temperature ne shvati da je došao doma. 

Pjvo maje kocke, a onda vejike!

I pitala sam se je li to normalo i jesam li ja normalna. Sada kada je malo stariji moram primjetiti da sva ta mala djeca kao da imaju neki opsesivno-kompulzivni poremećaj. U stanju su isti crtić doslovce gledati 200 puta. Recimo, mi smo početak Munjevitog Jurića pogledali baš toliko puta. Ali samo početak tako da ja ni nakon dva mjeseca gledanja nemam pojma što se događa nakon što Jurić neuspješno napravi cestu. 

Snjeguljicu mu čitam već mjesec dana svaku večer prije spavanja. Bez iznimke. Prije je na repertoaru tjednima bio Petar Pan. Lego kocke samo što ne moram slagati po abecedi ili što bi potomak rekao: Pjvo maje kocke, a onda vejike! Nemojte misliti da nisam probala to izignorirati pa smo sve slagali ispočetka i tako sve dok glavni građevinski inspektor nije bio zadovoljan: Pjvo pave, pa onda žute....

Koliko nenormalan prosječan roditelj može biti razmišljala sam baš jučer kada sam se iskreno, ali najiskrenije, obradovala činjenici da je moj sin obavio prvu veliku nuždu nasred naše dnevne sobe. U kahlici, istinabog, ali nasred sredine dnevne sobe. Da, pokušavamo se riješiti pelena, a budući da jedinac baš i ne sudjeluje (ne da odbija, nego baš i ne pomaže) izmišljamo toplu vodu. 

Uglavnom ponudila sam mu kahlicu i crtić u zamjenu za to da bar jednom ne piša kao tek kupljeni pas po kutevima stana. I dobila sam u tom duelu. I bila presretna i preponosna na svog 'velikog' sina. E da mi je netko prije pet godna rekao da će mi to biti istinska, ali baš istinska sreća ja bih mu rekla, što li drugo, nego da nije normalan. 

E sad na kraju priče tješim se samo da nije riječ o ludosti (valjda) nego o običnoj roditeljskoj ljubavi. Iako vjerujem da će mnogi zaključiti da je ovo prvo ipak pravo stanje stvari.