Kad spomenemo dom, mislimo na sigurnost, na mjesto na kojem smo zaštićeni od svega onog vanjskog, mislimo na obiteljsku toplinu, na svoj mali dio svemira kojeg ljubomorno čuvamo samo za sebe i najmilije. Pravo na dom ima svako živo biće, ali nemaju ga svi. Nažalost, to je naša stvarnost. Većini roditelji nisu mogli osigurati krov nad glavom, a kako vrijeme odmiče, sve teže možemo i mi sami. Život je skup, i postoji malo ljudi koji mogu sebi priuštiti kredit koji je lihvarski, i čije kamate očajnike pretvara u još veće, i baca ih u dublje beznađe. Takvima je jedini izlaz podstanarstvo, a svi oni koji su okusili takav način života, znaju koliko je teško biti podstanar. Podstanarstvo uzima svoj danak. Koliko je teško iznajmljivačima pronaći pouzdane i sigurne podstanare, isto tako je teško i iz druge perspektive. Nisam jedina koja se naslušala svakojakih priča, a pogotovo u posljednje vrijeme. Stanovi se iznajmljuju zimi, a ljeto je rezervirano za turiste. Podstanari su postali nomadi, sele iz jednog stana u drugi. Postali su ljudi koje ne mogu birati, jer za svoj novac ne mogu pronaći stan koji im odgovara, ili ga ne mogu pronaći za duže vrijeme, čast izuzetcima, a njih uvijek ima, na sreću.

Sjećam se, da sam svojedobno i sama tražila stan, ali ga nisam mogla pronaći? Zašto? Jer sam imala troje djece, a djeca nisu bila poželjna. Nisu poželjni ni kućni ljubimci. Poželjan je jedino novac, a on sve i određuje.

Podstanarstvo je previše skupo. Ako imamo sreću da dvoje radi, jedna plaća odlazi na plaćanje režija i četiri tuđa zida, a druga ostaje za nužne troškove. Nije to život, to je preživljavanje. Mjesec tako brzo prođe i svaki put kad se nosi stanarina, nosi se u strahu da im stan ne bude otkazan. Kakva je budućnost pred njima?

Neizvjesna. Oni najbolje znaju i koliko. Oni koji se u očaju odvaže na kupnju stana, stavljaju tridesetogodišnje okove na svoj život. Jednostavno su prinuđeni na to. Žive u nadi de će taj stan jednom otplatit, i da će napokon imati dom. Lako je dok si mlad, i dok si
sposoban raditi čak i dva posla, a što će biti kada ostariš? Na to bi i te kako trebali misliti. Ako i budemo imali mirovinu, u što iskreno sumnjam, kako s njom platiti podstanarstvo? Dok privređuješ, dobar si svima, a kad ovisiš o drugima, pomoći niotkud. Tijekom cijelog života si prepušten samom sebi i to se ne mijenja. Svega ima u tom podstanarskom životu, s jedne ali i s druge strane. Znam slučajeve gdje su gazde ulazili u stan i vršili kontrolu, gdje su, u većini slučajeva, obilazili svaki kutak kad su bili sigurni da nikog nema kod kuće. Za to nemaju nikakvo opravdanje. Iako su vlasnici stana, dok im se taj isti stan uredno plaća, nemaju nikakvo pravo ulaziti u njega, i ne na taj način.

Postoje i slučajevi gdje bi podstanari jednostavno nestali preko noći. Na taj bi način izbjegli plaćanje stanarine, a i neki bi iza sebe ostavili uništeno sve što se moglo uništiti. U svakom slučaju, postoji rizik s obje strane, što je neosporno.

Kako to promijeniti? Na koji način? Stanodavci se zaštite uzimanjem pologa, a podstanari? Oni imaju samo nadu da neće biti izbačeni, a život u takvom strahu mi je nezamisliv.

A što kad dobiju rok da se isele? Kako u tako kratkom roku pronaći stan? Kad si gotovo izbačen na ulicu, i to s djecom, onda nemaš izbora. Prisiljen si masno platit neadekvatan smještaj, a takvom životu se ne nazire kraj. Na sreću, ja takvih problema nemam. Ne, nisam dobila stan u nasljedstvo, kupila sam ga sama, bez ičije pomoći. Zasukala sam rukave i radila po nekoliko poslova dnevno, i to više od jednog desetljeća. Prelazila sam sve granice izdržljivosti, ali je sve to sada iza mene. Sav taj trud se zaboravio, ali imam dom, a to je zbilja ostvarenje mojeg najvećeg sna. Vjerovala sam u sebe kad nitko nije. Znam, dok sam ja maštala o stanu, a nisam samo maštala, nego i radila sve da ga uzmem, drugi su mi se rugali, a ti isti su još i danas podstanari. Riješila sam najvažnije životno pitanje, a to isto želim i svima onima koji nemaju krov nad glavom.

Vjerujete mi, koliko god radili, u sigurnosti svojeg doma, sve nestaje. Tijelo se odmori, srce je mirno jer nemam kredita za stan, a i okružena sam djecom i kućnim ljubimcem.

Nitko mi neće pokucati na vrata tražeći stanarinu, niti će mi itko reći koji je rok da iselim. Nitko mi neće ulaziti u stan, i vršiti pretres. Nakon svega, mogu samo reći jedno, dom je vrijedan svake žrtve, a ja doista imam dom i znam kakav je to osjećaj. Preostaje mi samo da uživam u njemu, i pomognem djeci da i oni sami ostvare svoje snove. To isto želim i svim podstanarima.

O autorici:

Ime mi je Kata Mijić, i od 1999. godine do sada objavljeno je više od 600 mojih životnih priča, 220 ljubavnih romana i 13 knjiga. Otkako pamtim želja mi je samo pisati. Pišem ljubavne romane i životne priče, najčešće u pauzama od posla koji nema veze s pisanjem, ali je plodno tlo za inspiraciju. Vjerujem da moje priče mogu pomoći ljudima kako bi živjeli sretniji i ispunjeniji život.