Riana Petanjek novinarka je, blogerica i strastvena obožavateljica putovanja, a trenutno je na putu osvajanja američkog Route 66. Portal 24sata medijski je pokrovitelj njezinog putovanja koje ćete moći gotovo svakodnevno pratiti na našim stranicama. Ovoga puta, Riana otkriva posebne priče o ljudima koji čine Route 66, mostove okruga Madison i čarobni gradić Red Oak.
Kiša, pljuskovi, vrućine, vlaga, leđa koja bole od toliko sati na motoru, sve to lako se zaboravi kad upoznate ljude kakve sam ja upoznala putujući kroz saveznu državu Missouri na mom Route 66 putovanju. Još kad tome dodam prirodu i zanimljivosti putem, zaboravim da sam se na išta požalila.
Prošlu priču završila sam s izlaskom iz Illinoisa i kako su savjeti na Henryevom ranču dalje utjecali na moje putovanje. Njegove upute zapravo su vrlo jednostavno. Do razgovora s njim dosta sam se držala karti, knjiga i dokumentaraca koje sam koristila za pripremu samog putovanja, baš onako nekako turistički sam slijedila preporuke o mjestima. Nakon što su se njegovi savjeti pokazali boljim od bilo kojeg vodiča druge vrste, oslanjam se samo na to što mi preporučuju ljudi koji čine zajednicu Route 66, jer oni ipak znaju najbolje.
Prije dolaska na prvu takvu destinaciju, romantičar u meni jedva je čekao vidjeti mostove okruga Madison, osjetiti dašak romantičnog klasika. Usprkos kiši spustila sam se do nečega što danas služi samo kao turistička atrakcija i vidjela te "slavne" mostove. Nakon što njih prijeđete dolazite u državu Missouri, obzirom da rijeka Mississippi predstavlja prirodnu granicu između Illionisa i Missouria. Jedan od savjeta mnogih bio je "nemoj preko mosta sama, tu zna biti onih koje vole pljačkati". S obzirom da je bilo još dosta turista kad sam i ja bila, opasnost je lako zaboravljena.
Sljedeća destinacija grad St Louis i veliki luk u njemu koji predstavlja prelazak na zapadnu stranu Amerike. Idealno bi bilo da sam došla dovoljno rano kad još stoji na raspolaganju opcija da uđete u njega i imate pogled na cijeli grad, no to je ipak ostavljeno za drugi put. Kroz prekrasnu vožnju iznimno zelenim Missouriem maknula sam se od kiše i približavala se predloženoj destinaciji.
Vožnja Missourijem:
Iako su moji prvotni planovi bili potpuno drugačiji slušala sam savjet o spavanju u gradiću koji se zove ni manje ni više nego Cuba, jer tu prema riječima s Henryevog ranča postoji odličan hotel za prihvatljivu cijenu. Košta manje od 50 dolara, ali kad usporedim s meni dragom Azijom ovo je neopisivi luksuz. No u Americi je to stvarno dobra cijena, posebno obzirom na to što sam dobila. Hotel je bio najbolji do sad na cesti, ali način na koji sam dobila sobu u njemu postao ja simpatična priča za sebe,
tipična za Route 66.
Već je bilo poprilično kasno kad sam ga pronašla, a u istom trenu kad sam se ja zaustavila ispred, stao je i auto iz kojeg je izašao mladi par iz Španjolske, koji sam već nekoliko puta sretala proteklih dana. Nakon čuđenja o tajmingu pokušavamo pronaći recepciju, no nema nikoga. Vrata su zaključana, a na vratima ostavljen broj koji se može nazvati. Zovemo. Žena pospanim glasom objašnjava kako joj trebamo samo dati broj kreditne kartice, a ona će nam objasniti gdje su sakriveni ključevi za slučaj da se ovakvi kao mi pojave.
Prvo nam je to bilo malo smiješno i europski smo bili sumnjičavi no umiremo od smijeha nakon što pronalazimo ključeve i odlazimo u sobe koje su bile iznad svih očekivanja. Još tome moram dodati, da ona nije ništa naplatila već je samo uzela podatke s kartice onako za svaki slučaj. Jako daleko od onih nepovjerljivih Amerikanaca kakve su svi koji su ikad vadili vizu za njih ovu zemlju imali priliku susresti. Nisam se dosta rano sjetila uključiti kameru, ali dio je uhvaćen.
Pogledajte:
Uz još jedan restoran u stilu 50-ih na putu dolazim i do gradića Lebanona gdje stari Scott ima trgovinu sa svim mogućim suvenirima u znaku popularne ceste . Uz to, on je i vlasnik firme koja proizvodi sokove Route 66. Jedna od dražih stvari mu je sjediti u trgovini i upoznavati takve kao ja, koji tu prolaze. Strelice sa svim mogućim destinacijama i udaljenostima njegova su osobna ideja, a na pitanje zašto nema Zagreb, a ima Prag, dobila sam brzi odgovor - tu su mjesta iz kojih me najviše ljudi posjećuje.
Nakon njega upoznajem legendu među ljudima s ceste, starog Garya , na njegovoj staroj pumpi i trgovini Gay Purita. Umjesto planiranih 15 minuta ostala sam 4 sata koja su proletila u priči s njim i njegovom boljom polovicom. Čovjek je u mladosti bio profesionalni pljačkaš vlakova, nakon toga nema posla kojeg nije radio, ali već više od 15 godina nema boljeg posla od njegovog.
On kaže da ne mora putovati jer ljudi iz cijelog svijeta dolaze njemu i on putuje preko njih. Apsolutno je potvrdio moju teoriju putovanja - ljudi su ti koji se broje, a ne kilometri iza vas. Poklonio mi je 3 majice, knjigu, sladoled... a zašto? Jer smo sad prijatelji for life kako kaže i jer su ljudi dobri ili nisu, nema to veze s bojom kože i nacijom, a ja se samo moram slikati kad dođem do kraja i poslati mu fotografiju. Druženje s njima i slušanje priča nije bilo samo lijepo iskustvo, nego jedna od onih stvari kad znate da ste nekome uljepšali dan, a možda i više od toga.
Video sa starim Garyjem:
Moj prijatelj Gary poslao me na iduće čarobno mjesto kojeg ni jedan vodič ne preporučuje, obzirom da je nekoliko kilometara udaljeno od same Route 66, ali nešto što se nikako ne bi trebalo zaobići ako vas sama povijest ceste stvarno zanima.
Kad sam ušla u sam Red Oak (gradić kako ga oni nazivaju, iako je to samo kao veliki muzej u kojem živi desetak ljudi), nisam znala ulazim li u neku bajku ili mjesto u kojemu netko živi. Podsjetilo me na neke slikovnice iz djetinjstva u svakom slučaju. Već kod prvih otvorenih vrata jedne od čarobnih kućica, predivna Carol poziva me na kavu i ja opet ostajem satima umjesto kratkog zaustavljanja.
Nema toga o čemu mi nismo pričale, uspjele smo i plakati i smijati se, iako smo se tek upoznale i starija je od mene dobrih 30 godina, na kraju mi je jedva dala da odem i ne ostanem kod nje u kućici iz bajke. Ja sam imala osjećaj da sam pronašla sebe u nekoj dalekoj budućnosti, a ona valjda svoju verziju u prošlosti. Naravno objasnila mi je i zašto to mjesto tako izgleda. Umjetnik Lowell Davis koji isto tu živi, je sve to stvorio i za vrijeme svog najvećeg bogatstva kupio sve moguće što je mogao, a što ima veze s Route 66 i to doslovno prenio u svoj "grad". Tu su u njegovom vlasništvu kuća braće Dalton, najstarija pumpa s Route 6, zatvor s ceste i još mnogo toga.
Video iz Red Oaka:
Isti taj dan, grad Carthage dobio je prvog hrvatskog gosta u svom poznatom kafiću. Nakon ovog dana, sigurna sam u jedno: prvom prilikom opet ću posjetiti nove prijatelje Carol i Garya. Route 66 od sada za mene postaje galaksijama daleko od opasne ceste na kojoj se događaju grozne stvari...
U idućoj priči stižu fotografije još ljepše prirode na putu iz država nakon Missouria.
Rianu možete pratiti i na njezinom blogu ili Facebook stranici.
Putovanje su omogućili
Harley Davidson Zagreb
i
Atlas.