U tri godine Vlada je tri puta bila na rubu raspada.

Prvi puta kad je Andrej Plenković potjerao Mostovce i presložio se s Ivanom Vrdoljakom i HNS-om. Tada se prikazao kao odlučni državnik koji ne dozvoljava nelojalnost kolega ministara i ucjene koalicijskih stranaka, pa daje tajnici instrukcije da napiše naloge za razrješenjima.

Drugi puta Andrej Plenković spašavao je sebe i Vladu pred aferom Borg, izbacujući Martinu Dalić iz Banskih dvora kako bi stabilizirao i učvrstio svoju vladavinu.

A sada, u trećem navratu u nepune tri godine, Andrej Plenković izgleda kao da mu više nema spasa. 

Ne samo da je popustio pred pritiscima koalicijskih partnera i nagovorio Lovru Kuščevića i Gorana Marića da podnesu ostavke, pripremajući se i za čistku drugih kompromitiranih ministara, već se jučer nije čak ni udostojio izaći pred novinare kako bi komentirao ostavku ministra Marića.

Umjesto toga, poslao je svog predstojnika ureda Zvonimira Frku-Petešića da objasni kako ostavka nije bitna i da javnost više zanima rad Vlade, nego njezin raspad.

Iako Vlada protekle tri godine ne radi ništa drugo nego se raspada. 

Izraubani državnik

I eto, u tri godine Plenković je od državnika koji se novinarima prije sjednice Vlade hvalio kako je pripremio nešto posebno pa onda smijenio Mostovce, došao do izraubanog političara koji se skriva od novinara.

I šalje priopćenja iz Vlade u kojima tvrdi kako je još od subote znao za Marićevu ostavku. 

Nema više bahatog garda. Nema više nikakvog garda. Nema više ni premijera.

Nema više premijera koji kažnjava koalicijske partnere zbog ucjene. Nema premijera koji lojalno brani ministre od koalicijskih pritisaka. Nema više premijera koji upravlja događajima i kontrolira situaciju.

Jučer zapravo više uopće nije bilo premijera. 

Bauljanje pustinjom

Plenković se zabarikadirao u Banske dvore gdje navodno kuje planove za rekonstrukciju. Za još jedan pokušaj popravljanja onoga što se popraviti ne može.

Prošle su samo tri godine ove Vlade, a ona izgleda kao da je 40 godina bauljala pustinjom.

Ono što se tri godine reklamira kao stabilnost zapravo izgleda kao konstantna turbulencija na rubu propasti. Nema ministra koji nije pod pritiskom, smjenom ili aferom.

Jučer se, međutim, pokazalo da najveći pad utjecaja, statusa i vjerodostojnosti trpi upravo premijer Plenković. Prije tri godine bio je odlučni državnik, danas se skriva od novinara, odbijajući komentirati ostavku svog ministra.

Još do ratifikacije Istanbulske konvencije kotirao je kao snažan lider koji može prelomiti stranku preko koljena, koji drži koaliciju na okupu i situaciju pod kontrolom, a svoje ministre čuva u Vladi.

Ponestaje prstiju u brani

Danas ministri rafalno odlaze, očekuje se da će ih otići još, a dolazak novih neće biti ništa drugo nego kupovanje vremena do izbora. Plenković već tri godine gura prste u branu, sprječavajući njezino rušenje, ali u zadnje vrijeme očito mu je ponestalo prstiju.

Na početku mandata govorio je da on "može što hoće". Danas radi ono što mora. Pod pritiskom, ucjenom, pod padom rejtinga i prijetnjom izborima.

"Dobar dio medija vodi križarski rat protiv Plenkovića", žali se danas Vladimir Šeks u Večernjem listu. Nekadašnji miljenik medija postao je, dakle, žrtva medija. Onaj tko se uzdao u medije sada bježi od medija.

Onaj tko se volio pokazivati i naslikavati u medijima, sada se skriva u bunkeru Banskih dvora.

A kad se netko zatvori u bunker, znamo da je kraj blizu.

Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.