Hrvatska je, izgleda, osuđena na vrtnju u krug i zaboravljanje pogrešaka. Prije 11 godina vlada Ive Sanadera nezaustavljivo je trošila, povećavala je proračun kako bi ispunila sva izborna obećanja kojima je HDZ tijesno dobio izbore. Proračun su zatim, pred samu krizu 2008. godine, još dodatno povećali za dvije milijarde kuna. I ljudi su vjerovali, nezaposlenost je bila niska, zaduživalo se i trošilo, što je guralo BDP, cijene nekretnina su letjele u nebo, ali nitko nije htio vidjeti što slijedi.

Niti koji mjesec kasnije Sanader je poručio: “U banani smo”. A tad je proračun bio 117 milijardi kuna, a dug oko 40 posto BDP-a. Danas Vlada, unatoč najavama rasterećenja, diže proračun za sljedeću godinu na rekordnih 139 milijardi kuna, koje će potrošiti. Plenković je preuzeo vlast krajem 2016., a tad je proračun bio 120 milijardi kuna.

Teško da građani Hrvatske baš osjete da država za njihovu dobrobit troši 19 milijardi kuna više. I iako je svakako dobro da se snižava PDV na meso, ribu, jaja, voće, povrće, lijekove, a povećava neoporezivi dio za isplate radnicima, jasno je da je Vlada mogla puno više. Samo da je provela reforme i bila spremna za sljedeću krizu. A ona se najavljuje već 2020. godine, taman u izbornoj godini.

Vlada se oslanja na bolje punjenje proračuna od turističke sezone i blagi rast koji nosi gospodarstvo, ali i tu je zamka. Građani su se opet, kao i prije 11 godina, krenuli masovno zaduživati, opet rastu cijene nekretnina i primarno potrošnja, ne gospodarstvo, generira rast. Za razliku od 2008. godine, imamo manje stanovništva, manje radnika, a tek sljedeće godine dosegnut ćemo sve što je izgubljeno u prošloj krizi. A onda će doći nova recesija i Vlada neće biti spremna.

U crnom scenariju, sve što je sad pojeftinilo morat će poskupjeti da se osiguraju preuzete obveze za braniteljske mirovine, nove avione, obnovu vojarni, rast plaća u javnom sektoru, koji se nije smanjio. Ali o tome sad nitko ne razmišlja.