Udar kojemu je Andrej Plenković ovih dana bio izložen s klerikalnih i desničarskih pozicija bio je razmjerno jak - točnije rečeno, glasan - no nedostajalo mu je prave probojne snage.
Desnica nema vođu koji bi ga detronizirao, “ovna” koji će probiti kapije utvrde, a dok se on ne pojavi, nevoljeni šef HDZ-a može mirno spavati. Uz to, čini se da mu saborska većina neće biti problem: iz oporbenih stranaka svako malo izbace ponekog neposlušnika pa je opravdano vjerovati da će ti “solisti” radije podržati Vladinu većinu nego srušiti Vladu i priuštiti si samostalan izlazak na izbore, na kojima nemaju nikakvih šansi.
Izgovor će uvijek naći - kurikularna reforma odjedanput će im postati važnija od oba oka u glavi, do spasa Agrokora držat će više nego do rođene djece, politička stabilnost postat će im važnija od gravitacije...
Plenkovića, dakle, nije impresionirao šef HBK niti 8030 prosvjednika na Trgu (računalni izračun), ne da se impresionirati ni Hasom ni Vasom, ne boji se Stiera ni Kovača.
Naročito se ne boji Bernardića, Bandićeva i HDZ-ovog trojanskog konja u redovima oporbe, koji tu ulogu igra hotimično ili zbog nesposobnosti, sasvim svejedno. U oba slučaja on čini sve što može da HDZ što dulje zadrži na vlasti, a ako to ne bude moguće u ovom sastavu, onda u velikoj koaliciji. Ovakav SDP ne može, naime, preuzeti ni neku veću županiju, a kamoli Hrvatsku. Možda bi mogao voditi Zagreb - kad za to ne bi bila potrebna izborna verifikacija.
Andrej Plenković je pokazao, dakle, da se može nositi s nepopularnošću, otporima, pokušajima detronizacije, možda i puča, sa snagom Crkve i desnice, te da ga ništa od tih stvari ne može impresionirati. Odlično. Sve te osobine nužne su čovjeku koji će napokon početi mijenjati ovu zemlju nabolje. Dugo čekanom reformatoru.
Konačno, ako ništa ne uradi kod kuće, s uspjehom od pet posto u postizanju vlastitih ciljeva nema što tražiti ni u Bruxellesu...