"Deset godina sam mlađi od Plenkovića i imam deset godina više političkog iskustva", izjavio je Davor Bernadić u intervjuu Novoj TV.
Štoviše, pohvalio se i da ima 18 godina političkog staža u SDP-u koji uključuje i iskustvo saborskog zastupnika, predsjednika Gradske skupštine i šest godina na čelu zagrebačke organizacije.
I još uvijek, nakon tih 18 godina, nitko o njemu ne zna previše. Neki čak ne znaju ništa. Nitko se ne sjeća niti jedne njegove izjave ili poteza, a samo oni zagriženiji sjećaju se njegova prosvjeda protiv uređenja Cvjetnog trga kojeg je čak i njegov SDP pomogao izglasati.
A ovih dana po društvenim mrežama širi se i priča kako za novog predsjednika SDP-a nisu čuli ni neki lokalni SDP-ovci.
Uglavnom, ni nakon tih dugih 18 Bernardićevih godina u stranačkoj politici mnogi ne znaju tko je on ni kakav je on.
Baš kao što se danas ne zna što je i kakav je SDP.
Stranka koja je izgubila svoj identitet došla je u ruke političara bez identiteta.
Što je možda čak i dobro: sada barem mogu zajedno graditi svoju osobnost i prepoznatljivost. Ili se zajedno utopiti u sivilu.
Bero nije Zoki
Za Davora Bernardića u ovom izbornom procesu bilo je presudno da nije Zoran Milanović. Da nije konfliktan, osoran, bezobrazan, nametljiv, tašt, netolerantan, da ne dijeli stranku iznutra i ne odbija partnere izvana.
Po istom kriteriju, njegov SDP ne bi smio biti Milanovićev SDP. Podložan kultu ličnosti i podređen jednom čovjeku okruženom klimavcima, udaljen od birača, neprepoznatljiv kod simpatizera, antipatičan kod neodlučnih glasača.
No najvažnije pitanje otvorio je Bernardić već u svom nastupnom intervjuu: kako će proći u usporedbi s Andrejom Plenkovićem?
Jer upravo će se kroz komparativni odnos sa šefom HDZ-a, ali i sa cijelim HDZ-om, vrednovati njegov politički uspjeh.
I Bernardić je u pravu: Plenković doista ima manje iskustva od njega, ima gotovo četiri puta manje stranačkog staža, a kao karijerni diplomat i manje domaćih političkih utakmica u nogama.
No to je samo jedan dio slike. Plenković je imao tu sreću da je zasjeo na čelo stranke koju je čak i Milanović s divljenjem nazvao "moćnom mašinerijom". Stranke s vjernim članstvom i discipliniranim biračima, s organizacijom i strukturom.
Održavati takvu stranku blizu vlasti - ili s Mostom na vlasti - nije baš nemoguća misija.
Ali sa SDP-om je druga priča.
Nježne biljke
Ta stranka oduvijek se, a naročito uslijed polarizacije političke scene zadnjih godina, oslanjao na šire društvo, na intelektualce, simpatizere, javnost, na principe i vrijednosti s kojima se ne moraju poistovjetiti samo njegovi članovi i birači.
I upravo je Milanović nervirao, iritirao, pa čak i tjerao od SDP-a ljevičare i mnoge liberale. I upravo je na njih apelirao Bernardić u svojim prvim intervjuima nakon dolaska na čelo SDP-a.
Spominjao je okupljanje lijevih intelektualaca, starih i iskusnih članova SDP-a, radnika i svih koji žive od svog rada, spominjao je srodne i partnerske stranke s kojima je Milanović otvoreno ratovao, potom sindikate s kojima Milanović godinama nije razgovarao, a spomenuo je čak i dijalog s HDZ-om.
I koliko god to zvučalo pogođeno (naštrebano?), ostaje pitanje je li Bernardić osoba koja bi sve to mogla realizirati.
U puno navrata hvalio se da je organizator na lokalnoj razini. No je li inspirativni lider na nacionalnoj razini?
Birači SDP-a, kako je to krasno sročio Milanović u svom oproštajnom nastupu, "nježne su biljke" i može ih odagnati od misli na izbore "lijep dan, krivi pogled i riječ". A kamoli konfliktan lider.
No što je s neinspirativnim liderom?
Mobilizacija ljevice
Bernardić ne samo da mora solidarizirati stranku iznutra, već mora mobilizirati javnost oko te stranke. Ljevičar Dragan Markovina već je poručio kako se SDP odmah mora odrediti o klerikalizaciji i ulozi Katoličke crkve u društvu. Je li Bernardić na to spreman? Kakav je njegov stav o tome?
U ovoj stranačkoj kampanji već je otkrio da ne zna što je to prekarijat, iako će se boriti za prava radnika. Puno je govorio o obrazovanju, ali o tome danas govore svi, pretvarajući polako taj pojam u prazni označitelj, poput "reformi" ili "nove pravednosti".
I ne samo to. Dok je Zoran Milanović na svađi s Tomislavom Karamarkom cijedio ostatke biračke podrške, Davor Bernardić će morati polemizirati s Plenkovićem, ali i voditi dijalog s biračima i s javnošću.
A ti birači i ta javnost će mu morati vjerovati.
Možda mu zasad u prilog idu niska očekivanja i još niži prag na kojem je preuzeo stranku. I možda će organizacijski razdrmati stranku do lokalnih izbora. Ali to je samo manji dio posla.
Puno veći i zahtjevniji dio posla bit će vođenje nacionalne politike, pojavnost, autentičnost, uvjerljivost, jasan stav, artikuliranje stavova i želja birača, a onda i karizma kojom će privući upravo one "nježne biljke" koje su pobjegle od Milanovićeva SDP-a. Stranke koja je izgubila identitet, smjer, profil i smisao.
To će biti najveći (možda i preveliki) izazov za ovog blijedog, dosadnog i nekarizmatičnog političara koji nakon punih 18 godina u politici iza sebe nije ostavio nikakav trag.
Osim ako se kojim slučajem ne istakne po tome da je uspio biti bljeđi i dosadniji od Andreja Plenkovića i Bože Petrova. I to bi se smatralo uspjehom.