Stigla je. Moja sezona noćnog rolanja je tu. NA-PO-KON. Dočekala sam ju kao ozebli sunce i prije deset dana stavila role na noge.Prvi put u dvije i devetnaestoj. Dvadeset i neku sezonu zaredom. Kilometri prije spavanja, ljeti, kao moja najbolja terapija za mozak i tijelo.

Konačno je pao mrak. Nema komaraca, nema ljudi i nema vrućine. Ali ima grančica na podu. Pala sam kao što nisam godinama. odmah u prvom krugu. Ispružila sam se koliko sam duga i široka po travi pored asfaltirane staze.

Tek sad, desetak dana kasnije, cijela lijeva potkoljenica mi je u modricama i podljevima. Boli me, šta ću. Dečko mi popuje, šta ću (mu ja)… Svi me odgovaraju da se opet stavim u role i da pustim nogama da rade toliko željene i potrebne krugove.

Što ako opet padnem, pitaju me. Kažu da ću se polomiti. Da nisam više dijete. Brinu da se ne ozlijedim još jače. Govore mi da sam blesava i da se pazim.

Odmahujem rukom i govorim im da nema veze ako opet padnem, kao što nema veze ni ako se polomim. Nije im jasno, mom dečku, mami, prijateljima, zašto to radim. Misle da se igram sa sudbinom i sa životom.

Nije tako, niti se igram sudbinom niti životom, ja samo živim onako kako želim. Pa makar povremeno imala nogu ili nešto drugo slomljeno.

Naravno da ću ponovno rolati čim otekline splasnu. Možda i prije toga, jer mi toliko nedostaje.

Slomila sam jednom tako ruku, prije petnaestak godina, i onda sam odvozila još deset krugova sa slomljenom rukom (krug je oko 6 kilometara, op.a.).

Ali… Od lomova kosti pamtim samo taj jedan i pitaj Boga koliko još srcoloma. Da, srce mi je slomljeno na desetke puta pa se ne dam.

I tada mi govore da se pazim, da mi to nešto možda nije najpametnije, da mogu ili trebam bolje, da nisam spremna, da sam hrabra što se uopće upuštam u odnos s nekim. Bilo kakav odnos, ne nužno ljubavni ili partnerski. I prijatelji su mi slamali srce pa ih opet imam, neki su mi ga slomili i zalijepili nazad i, gle čuda, družimo se i dalje.

Srcolome sam doživjela i kod kuće i na poslu, u tramvaju, u banci dok sam čekala u redu… Ne pretjerujem, stvarno mi je srce prepuno ožiljaka jer, jebiga, takva sam. I nije mi krivo. Ali…

Ponavljala sam odlaske na onaj posao gdje su me slomili, u tramvaje u kojima svako malo doživim nešto, bilo lijepo ili ružno, tj. tužno. Idem i u poštu i u banku, hodam po cesti na kojoj su prosjaci, ulazim u bolnicu u kojoj mi radi mama i vidim omanje more ljudi kojima ne mogu pomoći niti ja niti ti doktori koje čekaju. Zaliječit će im ruku ili nogu, ali drugo ne mogu.Nisu čudotvorci, a nisam ni ja.

I svaki put neki sitni ožiljak na srcu ostane negdje, nekada i po istoj rani odnosno starom ožiljku. Neka ih, kažem.

Nije to čak ni ono ” što te ne ubije ojača te”.

Prihvatila sam sve te lomove i ožiljke kao dio (svog) života jer oni donose nešto drugo, nešto puno ljepše i intenzivnije, a to su ljubav i osjećaji kakve niti jedno slamanje srca ne može izbrisati.

Pitaju me kako me nije strah ponovno se zaljubiti, nakon svega? Kažem da me i jest strah, naravno. Zapravo umirem od straha, ali ne mogu na to utjecati kao što ne mogu utjecati niti na to hoće li mi srce ponovno biti slomljeno ili ne. Ne mogu jer nisam sama u tome, a nisam ni sama na svijetu.

Zaraste i noga, gdje ne bi moglo srce.

Vozit ću role i bicikl dokle će mi noge raditi, voljet ću dokle će mi srce kucati.

Bojat ću se, ali neću izbjegavati lomove i ožiljke, to bi bilo kao da izbjegavam život, a to neću. Samo jedan imam, neka barem njega završim s ožiljcima uspomenama.

Do idućeg puta, zagrli svoje ožiljke (na srcu) i uvidi da su ti trebali,

Zagrljaj,

A.

Fotografija: Igor Dugandžić

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autorici:

Nemam unikatno ime i prezime ali ga ne bih nikad mijenjala, ovisnica sam o smijehu, špeku,vježbanju, Tviteru i promjenama. U Italiji mi srce lupa drugačijim ritmom, a Blogledalo je moj bijeg od težeg puta koji uvijek namjerno izaberem. Klikneš na Instagram ili Fejs pa se pridružiš mom bijegu i sanjanju.