Dakle, kada čujem kako je netko duša od čovjeka koja spremno pomaže ljudima do granice ili i preko granice iskorištavanja, najprije pomislim na osjećaj krivnje koji se lako može kriti u pozadini takvog ponašanja.

To je moćan i razoran osjećaj težak kao zagrobni zadah sve i kada nečija krivnja nije realna nego samo zamišljena i nametnuta. Spoznali su moć tog osjećaja pametni ljudi odavno pa stoljećima manipuliraju njime organizirano: jer ako si čovjek, kriv si i grešan i moraš se iskupiti svojim postupcima i dobrim djelima.

Ali ovaj put stavit ću ipak naglasak na individualne primjere. Poznat mi je tako primjer čovjeka koji je bio osobito popustljiv u odnosima sa ženama kojima je dozvoljavao čak i da ga tuku. Posebno je bio slab na samohrane majke koje je onda izdašno financirao bez obzira što su neke od njih prema njemu bile prave gadure. Financijski je pomogao i nekoliko ženskih udruga. Kada sam doznala da ima sestru koja je nakon požara (koji je on kao mali izazvao) dobila teške opekline, dok je on sam prošao bez ozlijeda, stvari su postale jasnije. Iz svog osjećaja krivnje postao je pravi mazohist jer to što je otrpio od strane nekih žena nitko tko drži do sebe ne bi dopustio.

Drugi razlog altruizma može biti nečija savjest. Ili ajmo reći točnije tragovi neke kržljave savjesti kod nekih (nipošto ne svih) osoba koje su nezakonito došle do (velikog) bogatstva. Koja dosada je ta savjest, što se ne umiri i potpuno ne uspava!, priželjkuju oni.

Tako imamo primjere teških kriminalčina koji naoko nesebično daruju novac. Ne, to ne znači da su u dubini dubina duše ipak dobre osobe, to znači da se neki od njih ponekad gotovo praznovjerno boje da bi im se na neki način učinjeno moglo osvetiti.

A savjest, svoja i tuđa, barem na neko vrijeme, provjereno se najbolje umiruje izdašnom uplatom.

Treći altruisti su u svojim motivima vrlo praktični. To osobito vrijedi u slučajevima velikih novčanih darivanja. Oni novac prvenstveno sagledavaju kroz njegov tok, skoro intuitivno naslućuju da nije dobro da se samo gomila i akumulira, shvaćaju da ako su primili da trebaju i dati, i onda daju, ali to rade ravnodušno i prvenstveno zato da ne poremete to cirkuliranje koje njima samima osigurava blagostanje.

Četvrta kategorija onih koji pomažu i daruju (a koja se možda i najviše fura na čovjekoljublje i plemenite motive) isto ne prizlazi iz istinske ljubavi prema svome bližnjemu već kao i prethodni primjeri, iz sebičnosti odnosno iz sebične želje da si takvi altruisti osiguraju što bolju poziciju na drugom svijetu. Dakle, oni vjeruju da ako su što bolji na ovom svijetu, da će bolje proći kod Svevišnjega jednom kada dođu na onaj svijet.

I na kraju, naravno da postoje i oni koji pomažu široka srca i iz ljubavi, iz čiste radosti darivanja, ali njih bih stavila, kako rekoh, na kraj, ne na početak. Treba također napomenuti da su neki pomagači svjesni svojih motiva, neki nisu, a kod nekih je sve skupa izmiješano.

U svakom slučaju ako pomažete i darujete, pomažite i darujte ako je ikako moguće bez skrivenih i sebičnih motiva i ikakvih očekivanja jer biste i na nebu, baš kao i na zemlji, mogli ostati kratkih rukava.

O autorici:

Zovem se Iva Kolega. Autorica sam romana "Ljubavna glad". Obozavam knjige, pisanje, ples i putovanja, a moje objave mozete pratiti na mom Facebook profilu i stranici.