U ovoj našoj državi često volimo nekoga nazivati herojem, pa epitetom herojstva i junaštva častimo ljude raznih profila, djelatnosti, zasluga... Ponekad s punim pravom ponekad posve neopravdano. A ponekad u tu kategoriju uopće ne stavimo ljude koji to istinski zaslužuju, samo zato što su na neki način nevidljivi širokim masama.
Obične ljude koji pomiču granice, a svojim nas uspjesima osvješćuju i oplemenjuju, čineći i nas, na kraju krajeva, boljim osobama, potičući nas da promislimo o esencijalnim vrijednostima i da više cijenimo mnogo toga što u svakodnevnom životu uzimamo zdravo za gotovo. Petnaestogodišnja Korina iz Zadra primjer je istinskog herojstva.
Rođena s Downovim sindromom u državi gdje se sustav od prvog dana prema takvoj djeci i njihovim roditeljima ponaša maćehinski, gdje nema kvalitetne brige ni terapije i gdje je integracija još uvijek nešto za što se roditelji moraju boriti probijajući barijere zbog čijeg bi se postojanja svako civilizirano društvo trebalo sramiti.
U državi gdje je Korininoj mami rečeno da se riješi takvog djeteta i smjesti je u ustanovu. U državi gdje su bolesna djeca i osobe s poteškoćama nepoželjna proračunska stavka za koju opetovano besramno smišljaju kako je iznova srezati. No Korina i njezina obitelj odigrali su igru herojski. Ovo divno dijete prvo je s Downovim sindromom u Zadru koje je upisalo srednju školu, bila je prva djevojčica koja je upisala redovnu osnovnu školu.
Za Korinu granice ne postoje, ona glumi, pleše, bavi se sportom... Ima planove za budućnost, puna je života i dokazuje da je riječ “nemoguće” samo jedna smiješna izmišljotina onih koji ne prepoznaju pravo bogatstvo. Jer Korina to jest. Bogatstvo našeg društva, ljudskog roda općenito. Životni elan, primjer i putokaz, smisao svega najvažnijeg. Čista ljubav. Naš istinski heroj.