I lijevi i desni rado su prije godinu dana, pripremajući se za parlamentarne izbore, dolili ulje na vatricu stare ideološke podjele čija je najbolja metafora sukob poklonika partizana i ustaša. Sigurno nitko od njih, koji su nakon ulja vatru zalili benzinom, nije pogledao dalje od nosa jer bi, koliko god bili ograničeni vlastitim interesima, morali vidjeti da stalno vraćanje u prošlost, iz koje nismo ništa naučili, vodi u beznađe. U mrak. Crni ili crveni, svejedno.

I ta je budućnost preko noći postala stvarnost koja nas je okovala teškim utezima nikad probavljenih podjela, a koje nam ne daju ni zakoračiti prema naprijed. Ratovanje povijesnim blatom, prebrojavanje tuđih zločina i žrtava uz istodobno zatvaranje očiju pred vlastitim zločincima kao da nema kraja. Zbog toga je nemoguće postići konsenzus i zajednički se pokloniti svim nevinim žrtvama - sutra u Jasenovcu, prekosutra na Bleiburgu ili Teznom i na svim stratištima kojih, nažalost, na ovim našim prostorima ne nedostaje.

I izgleda kao da smo toliko podijeljeni da više nikad nećemo naći zajednički jezik. I da će biti još gore i tko zna kako će završiti. Tako izgleda ponajviše zbog besprizornih političara koji su štafetu poticanja mržnje predali svojim grlatim komesarima i doglavnicima. Ali zapravo nije tako. Velika većina ljudi ne pripada niti jednoj suprotstavljenoj skupini. Ta je većina poput domobrana zarobljenih na bojnom polju između ustaša i partizana. Oni se samo žele izvući iz klopke, omogućiti bolji život sebi i svojima. I zato deseci tisuća odlaze van u potrazi za srećom koju ovdje, zasad, ne mogu naći. Ostali šute i trpe. No za sreću se treba izboriti. Dignuti glas kako bi vas primijetili. I shvatili da ste moćni i jaki. U suprotnom, nema nam pomoći…