Andrej Plenković najurio je prije dvije godine Mostovce iz Vlade zbog manjka "lojalnosti", nakon što na sjednici nisu digli ruku povjerenja za Zdravka Marića.
Danas je Andrej Plenković navodno spreman najuriti HNS iz Vlade, iako su njegovi zastupnici dokazali svoju lojalnost kad su prošloga petka digli ruku povjerenja za ministra zdravstva Milana Kujundžića.
Ali premijer, hvale se HDZ-ovci, ne pada na ucjene oko podizanja plaća prosvjetarima.
I tako, nekad se za ostanak u Vladi nije tražila programska suradnja, nego lojalnost, a sada ni lojalnost nije dovoljna, već se pada na programima, odnosno na državnom proračunu.
HNS navodno brani obrazovanje i prosvjetare, Andrej Plenković brani samoga sebe.
Optužnice nisu problem
I zbog toga je izbacio Most, zbog toga je navodno spreman izbaciti HNS i okrenuti se - Milanu Bandiću. Kojemu je upravo danas, na dan kad se HDZ-ovci po medijima hvale kako je premijer u pregovorima sa "žetončićima", potvrđena još jedna optužnica, ona u aferi Agram i zbrinjavanju otpada.
Za opstanak u Vladi nije više bitna lojalnost, nije bitna ni programska povezanost, a bogami, odavno je prestala biti bitna ispravnost pred zakonom.
Bitna je samo stabilnost.
I što se više zaklinju u stabilnost, to nas češće vode iz krize u krizu, iz ucjene u ucjenu, iz preslagivanja u preslagivanje.
I što nas više vode iz krize u krizu, to se grčevitije drže vlasti.
Nema izbora
Prije dva tjedna Plenković je zaprijetio HNS-ovcima da moraju podržati proračun i poručio kako u suprotnom neće biti nikakvog preslagivanja, već da će se ići na prijevremene izbore.
Danas HDZ-ovci po medijima prebrojavaju "žetončiće" i kalkuliraju o tome kako Plenković može na graničnoj većini od 76 glasova preživjeti do parlamentarnih izbora.
Plenković je ipak zaključio da mu ne treba predizborna galama dok on šminkerski predsjeda Europskom unijom.
Agonija bez kraja
A dok njegov HDZ mahnito prebrojava "žetončiće" u Saboru, slučajno je, eto, nabasao na dvojicu odbjeglih Mostovaca, Tomislava Panenića i Anti Praniću. Nelojalnost je dobra ako ide na ruku Plenkoviću.
Ukratko, agonija se nastavlja.
Jer upravo je agonija postala glavno obilježje Plenkovićeva vladanja. Krize nisu izuzetak, već pravilo i konstanta njegova mandata, od Zdravka Marića i Agrokora, preko Borga i Martine Dalić, pa sve do Milorada Pupovca, smjene ministara ili sada štrajkova prosvjetara.
Kako se čini, ne prijeti nam užasni kraj, nego užas bez kraja.