U trenutku kada bih trebao biti neopisivo sretan zbog činjenice da se nalazim u prastaroj Kambodži o kojoj sam još kao klinac maštao, glava mi se puni sumnjivim mislima kao što su: “Što mi je sve ovo trebalo?”, ili bez cenzure; “Koji kurac mi je sve ovo trebalo?”

I baš tada kada mi je sav mogući entuzijazam totalno nestao, i raspoloženje dotaknulo samo dno dna, baš tada mi staje auto! Trojica u autu, bračni par i njihov prijatelj otvaraju mi vrata svog pickupa, s osmjehom na licu, sretni što vide stranca!

Već dobro izgubljen entuzijazam momentalno mi je porastao do neba kada sam saznao da ovi ljudi idu u Siem Reap, u mjesto gdje idem i ja!

Sjeo sam u zadnji dio pickupa, s jednim djelom mozga fokusiran na Tajlanđanina s kojim dijelim vanjsko sjedalo auta i pokušavam pronaći neki zajednički jezik, dok s drugim dijelom promatram predivne, nikad viđene prije, tropske krajolike! Rižina polja, palmina polja, sela, ljudi na poljima s velikim šeširima, klinci svuda naokolo! Ma sve leprša od života!

Siem Reap 

Po preporuci Dade Delića, ludog biciklista iz Bosne kojeg sam upoznao negdje na Tajlandu, dolazim u Garden Village. Vrlo luksuzan, a jeftin hostel! Uzimam najjeftiniju dorm sobu za samo četiri dolara koja i nije nešto najljepša na svijetu, zapravo je najlošija soba hostela. Ali zato bazen sa šankom iza u dvorištu je mrak. Raspakiravam svoje stvari, navlačim na sebe dres za kupanje, i s drugog kata direkt skačem u bazen! Na glavu! Naravno da lažem! Ušetao sam  u bazen. Cjelojutarnje stopiranje na užarenoj cesti napravilo je svoje, i kupanje u ovome bazenu dar je od svih mogućih bogova i anđela na nebu.

Siem Reap, malen gradić u unutrašnjosti Kambodže za kojega sam čuo odmah čim sam zavirio u nju. Zbog veličanstvenog hrama, ime grada odzvanja i u najskrivenijim kutevima zemlje. Prava istina je da se hram niti ne nalazi u gradu, nego je smješten par kilometara izvan, stvoren tisuću godina prije nego je nastao ovaj grad. Danas, tisuću godina kasnije, to mjesto postalo je glavno utočiste za turiste, glavno turističko središte Kambodže. Srce turizma! Ako se pogleda nekakva dnevna statistika, mislim da su tisuće i tisuće u pitanju. Kako bi zadovoljile sve te silne turiste, vlasti Kambodže počele su s velikim ulaganjima u grad. Počeli su graditi luksuzne hotele, hostele, guesthouse s bazenima u kojima je cijena noćenja vrlo jeftina s obzirom na uslugu koja je u njima pružena, moderne ulice, trgove, restorane, birceve, kafiće. Ma sve samo da izgleda kao zapad. I naravno, uspjelo je! 

Svi se lijepe na luksuz. Tako sam se i ja zalijepio, i samo za četiri dolara spavao u luksuznom hostelu, s bazenom.

Dolazak Lucy!

Cura koju sam prošle godine upoznao u Indiji gdje je i započelo naše prijateljstvo. Sve je započelo u kući Ravikanta, kaučsurfera koji nas je iste noći slučajno ugostio, bez mog saznanja da ću kod njega sresti još jednog putnika – nju! Dvije noći proveli smo u njegovoj obiteljskoj kući, te sjeli u noćni vlak i uputili se prema pustinjskom gradu Jaisalmeru, na samom zapadu Rajasthana, udaljenom samo 50 kilometara od Pakistanske granice!

Proveli smo samo četiri dana zajedno ali naše prijateljstvo održali smo sve do danas, putem interneta, mobitela i društvenih mreža! 

Tako smo se čuli i tog jutra…

Budim se u sedam ujutro, s barem još 30-ero ljudi, u velikoj, potkrovnoj, mračnoj dormitory sobi. Kasnije sam saznao da sam platio samo dolar više, dobio bih bolju sobu. Eh! Izlazim na dvorište, sjedam na ležaljku pored bazena, naručujem kavu i otvaram laptop. Baš kao pravi, lijeni, običan i dosadan turist! Dobro mi je kombinirati ta dvije suprotnosti putovanja. Stopiranje i klošarenje po par dana – te luksuzan hostel sa bazenom.

“Aaaaaa, ne mogu više!! Treba mi odmor, odmor od posla, godišnji odmor, ili samo par dana da se maknem odavde!”, poruka od Lucy koja me pričekala na fejsbuku.
“Da? Što se dogodilo?”
“Maaa….posao, šef, stranke, sastanci…..”
“E pa znam! Dođi ovdje do mene, u Siem Reap, te zajedno možemo lutati po hramovima. Ma daj ajde… Znaš da spontane i neplanirane stvari uvijek ispadnu najbolje!”

Istog dana Lucy je sjela u noćni autobus i nakon 16 sati vožnje, pojavila mi se pred očima! Vijetnam nije toliko daleko, ali mislim da je ipak dalje od njezine ludosti! Hahaha… Šala Lucy, šala. I bravo Lucy, bravo! Evo ljudi, to je pravi putnički duh!

Angkor Wat

Noć je. Alarm nas budi u 3:45, kojega naravno gasim i podešavam novi u 4:15. Uobičajena loša navika koja me prati kroz cijeli život. S podočnjacima do poda hodamo ko zombiji po sobi, pakiramo male, jednodnevne ruksake, ali dovoljno velike za cjelodnevno izlet. Samo za dolar i pol više po glavi, uzeli smo privatnu sobu, odmah do bazena. Izlazimo u lobby te primjećujemo da nismo jedini u ovoj misiji. Predsoblje hotela krcato je ljudima koji se isto pripremaju za hram. Tiho, mračno i spokojno jutro polako se pretvara u žamor, ranojutarnja pravdanja i diskusije ljudi oko nas. Uzimamo doručak, iznajmljujemo bicikle za cijeli dan (za samo jedan dolar), te na pola budni pičimo prema hramu! Razlog zašto smo svi tako velike ranilice je zato što svi želimo stići do hrama prije izlaska sunca.

TOMICA KRISTIĆ: Varaždinac u Iranu: 'Ovo je zemlja o kojoj nam lažu!'

Poznati angkorski izlazak sunca koji izgleda kao iz slikovnice, događaj je koji se pamti cijeli život. ‘Za navek’!!! Nakon 30 minuta pedaliranja, izlazimo iz grada te lagano ulazimo u džunglu. Na glavnim velikim vratima dolazimo do kontrole, pokazujemo im jednodnevnu ulaznicu (koja dođe 30 dolara i naša fotografija je na njoj), te ulazimo na dugu ravnu cestu kroz džunglu. Ranojutarnja sunčeva svjetlost polako je počela prodirati iz mrtve, mračne, tihe noći i svojom prisutnošću osvjetljavati i buditi gustu, tropsku šumu.

Znate onaj osjećaj kada se još pošteno niste niti probudili, a odjednom ste okruženi nečim spektakularnim, nikad prije viđenim, i teško percipirate je li sve ovo istina ili nije?

Ubrzo dolazimo do kraja duge šumske ceste i dolazimo ispred ogromnog kanala. Da budem malo precizniji; hram leži na području pravokutnog oblika, velikom četiri kvadratna kilometra, te zbog kanala koji ga okružuje možemo reći da hram leži na umjetnom pravokutnom otoku. 

Parkiramo bicikle i pičimo pješice prema hramu. Mortal Kombat! To je to! Prva asocijacija na ambijent oko mene.

Sjećam se da sam još kao klinac jednog jutra na prvom programu gledao dokumentarac o najvećem hramu na svijetu. Znam da sam nepomično buljio u TV i vidio džunglu, majmune, ogromne kamene građevine, drveća koja rastu iz hramova, lica isklesana od kamena... Tada mu nisam znao ime, ali zapamtio sam da se nalazi negdje u južnoj Aziji. Odmah sam se zamišljao kako se s mačetom u ruci probijam kroz džunglu, te cijepam sve do čega dođem! Danas, dvadeset godina kasnije – ovdje sam.

Hodamo po poznatoj, sto puta viđenoj na fotografijama, stazi koja vodi do još poznatijih, beskrajno puta oslikanih te na platno prenesenih, stepenica.

Prolazimo kroz desetine hodnika, u čuđenju gledam ogromne kamene blokove od kojih je hram napravljen, i stvarno mi nije jasno kako je to djelo čovjeka.

- Ovo definitivno nije djelo čovjeka! To ljudska ruka nije napravila. Ako nisu vanzemaljci u igri onda je možda čovjek, ali samo možda, i to s nekom abnormalno-brutalno modernom tehnologijom koja današnjem čovjeku još nije poznata, objašnjavam Lucy.

Tako je savršeno isklesan, tako detaljan, na dodir tako gladak da bi ga ljudska ruka obrađivala barem 1000 godina! Da ne pričam o težini koliko svaki kameni blok teži, koje je netko, usred džungle, s nekakvim super velikim prijevoznim sredstvima, koja također današnjem čovjeku nisu poznata, dostavio ovdje. Isto kao i za piramide za koje nas povijest neumorno uvjerava kako su ih robovi golim rukama klesali, tako i za Angkor Wat postoje samo puka znanstvena, povijesno-analitička nagađanja. Prava istina je zapravo da nitko ne zna pravu istinu!

Angkor Wat nije jedini hram koji se nalazi na tom području.

Daleko je najpoznatiji, ali na ovom, pazite sad, području od 120 kvadratnih kilometara, nalazi se na desetke drugih, manjih hramova koji su Khmersko carstvo činili tako posebnim! Tako moćnim! Najnovija vijest je ta da je jedan znanstveni tim s rengenskim skenerima iz zraka skenirao cijelo to područje i otkrili su da se ispod džungle nalazi nekoliko izgubljenih gradova čija je sveukupna površina velika kao Phnom Penh, glavni grad Kambodže! Velim vam, ovdje se nešto sumnjivo događalo.

Nakon dva sata hodanja, trčkaranja, čuđenja i gubljenja, odlučujemo se za pokret i pičimo dalje. Trideset minuta lagane vožnje i dolazimo na vrata Bayona, sljedećeg najpoznatijeg hrama. To čudo okruženo je s četiri puta većim umjetnim pravokutnim kanalom nego Angkor Wat. Da opet budem malo precizniji; kanal koji ga okružuje dug je 16 kilometara!

Bayon

Prepoznatljivo lice Bayona upravo su lica, ogromne ljudske glave napravljene i isklesane od kamenih blokova. Nisu tako precizno isklesane kao Angkor Wat, ali upravo taj ‘fuš’ koji se danas može primijetiti daje im posebnu vibru, posebnu ljepotu!

Već su četiri sata poslijepodne i ostala su nam samo još dva sata sunčeve svjetlosti da istražimo što mislimo istražiti. Poprilično umorni i teške pedale ubrzavamo tempo bicikliranja te pičimo prema Ta Promhu, zadnjem današnjem hramu!!

Ali, na putu do njega dogodila mi se nesvakidašnja situacija! Dvije! Negdje na pola puta u dva navrata napao me je majmun!! Prvi me je jednostavno, kao patuljak, pričekao na rubu ceste i počeo mahati prema košarici u kojoj su bile banane. U panici sam nekako iščupao dvije i bacio ih na pod pa je majmun potrčao za njima.

“Uhhh, što je sad ovo bilo…??, smijem se s Lucy i ne shvaćam koji vrag se upravo dogodio.

“Hmmm, možda nije dobra ideja imati banane u košarici”, veli Lucy i nastavljamo putem Ta Prohma.

Dvije minute kasnije, evo novog majmuna. Ovaj je bio malo agresivniji, nije me pričekao pored ceste nego mi je dotrčao s boka i skočio direkt na bicikl! Na košaricu! Opet sav u panici nekako sam iščupao, sada već tri banane, i bacio ih na pod! Majmun skače za njima, uzima ih i nestaje sretan u džungli. Isti problem imao sam i u Indiji gdje sam bio napadnut od dvojice majmuna kad sam šetao s bananama u ruci! Samo, tada sam izgubio sve banane zato što su indijski majmuni mnogo agresivniji, mnogo opasniji, mnogo zajebaniji! 

Ta Prohm

Atraktivan je po tome što iz kamenih blokova rastu ogromna stabla čiji korijeni polako gutaju hram. Savršeni spoj prirode i ljudske ruke! Hram je omeđen džunglom, te u nekoj daljnjoj budućnosti ista će ga valjda i pojesti. Opet će nestati, biti sakriven godinama kao što je bio do pretprošlog stoljeća, te čekati dan kada će ga neki razuzdani istraživač otkriti. Unatoč toj mistično-čarobnoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti koja se odvijala i koja će se još odvijati unutar i izvan njega, danas kada na glas izgovorite riječ ‘Ta Prohm!’, svi vam u Kambodži uzvraćaju – Angelina Jolie!

Prije desetak godina u kompleksu hrama sniman je film Tomb Rider, i lokalni ljudi, pogotovo turistički vodiči, spominju njezino ime kao novo božanstvo. “Angelina, Angelina!!!”.

I u najmističnijim mjestima svijeta, predivna i veličanstvena Amerika mora imati svoje prste, polako brisati jednu predivnu priču o hramu i uvesti neku svoju, novu, hollywoodsku!

“Ništa, gotovi smo, jel’ da?”, upita me Lucy.
“Jep, to je to od našeg istraživanja. Vrijeme je za povratak u hostel!”

Kao i u ostatku svijeta čija su područja smještena uz sam ekvator, tako se i u južnoj Aziji noć spusti duplo brže nego kod nas u Europi. Jedan tren hodate po totalno bijelom danu, dok samo 30 minuta kasnije lutate po totalno mrtvoj, crnoj noći. Tako nas je na povratku prema hostelu zahvatila baš ta mrtva, šumska, crna noć!! Ali nema veze, možemo mi i preko toga!

Nakon 17 sati neprestanog hodanja, bicikliranja i euforičnog skakutanja, konačno dolazimo u hostel. Na pola živi, na pola mrtvi, ruksaci nam klize s ramena na pod, te u želji da uhvatimo malo sna, onesvješćujemo se na krevet. Budimo se nakon tridesetak minuta, navlačimo na sebe odjeću za kupanje, izlazimo na dvorište i skačemo u noćni, ambijentalni, romantičan bazen.

“Uhhhh, koji dan”, izgovara Lucy dok nepomično pluta na vodi.
“Da! To se zove dan!"

Izvorni tekst pročitajte ovdje. 

O autoru: 

Moje ime je Tomica Kristić. Rođen sam u Varaždinu u kojemu sam proveo dobar dio života. 

Strast prema putovanju u meni je bila prisutna cijeli život i 2015. godine sam odlučio konačno poduzeti nešto u vezi toga. U listopadu te godine započeo sam svoje prvo veliko putovanje. Krenuo sam autostopom iz Hrvatske prema Novom Zelandu te ga nazvao 'Putovanje u Međuzemlje'. Prije puta računao sam da će mi za to trebati dvije godine...ali sada kako sam na putu već duže vrijeme, shvatio sam da će mi put trajati barem tri godine. Putovanje je dosta izazovno zato što je low-budget , a krenuo sam sa samo 1500 eura. Ta činjenica rezultirat će snalaženjima oko financija koje ću provoditi na samome putu. Bit će tu volontiranja u zamjenu za smještaj i hranu te povremena pronalaženja jednotjednih ili čak dvotjednih poslova u zamjenu za novac.

Tako da, drag moji čitatelji, na ovom blogu možete pratiti sve moje avanture i dogodovštine koje će me zadesiti na istom, a pratiti me možete i na Facebooku.

Ponekad čovjek treba otići daleko od doma, daleko u svijet, da bi vidio gdje živi. Zato, isplovimo svi iz ove naše sigurne luke i krenimo u svijet, krenimo u otkrivanje, sanjanje i istraživanje.