Evo, čak je i Milan Bandić shvatio da ovako više ne ide.
Da u proračunu nedostaje tri milijarde kuna, da ne može plaćati 15 tisuća zaposlenih u Holdingu, da su ljudi zapošljavani preko veze i po političkoj podobnosti, da "tu nema puno rezerve".
Ili 20 posto manje plaće ili 20 posto ljudi na cestu.
E pa kad to kaže čovjek koji je godinama zapošljavao po političkoj podobnosti i rođačkoj pripadnosti, dijelio poslove kumovima i pajdašima, razbacivao se donacijama i suludim projektima, kao i vanjskim zaduženjima koja sad dolaze na naplatu, stvarajući od gradske uprave birokratskog mastodonta koji proždire samog sebe i novac Zagrepčana, onda znamo da su stvari došle do dna.
I nije pritom Bandić jedini.
Rezovi u panici
Vlada je već rezala plaće u školstvu, sada najavljuje rezove u zdravstvu, razmišlja o novom teritorijalnom preustroju, odbija isplatiti poticaje seljacima, dok porezni pritisak naziva uvođenjem reda u državi.
A sve to ne provodi se zato što je potrebno ili pametno ili iz principa, već naprosto zato što drugog rješenja nema. Nema više novca.
A tada više ne možemo govoriti o potezima reformatora, nego o potezima očajnika.
Naime, nije neko veliko umijeće razbacivati se novcem dok ga ima. Ili dok smo u mogućnosti zaduživati se. Pa davati poticaje seljacima u zamjenu za njihovu šutnju, pa subvencionirati škverove kako bi se sanirala socijalna bomba, pa dijeliti poslove u birokratskom aparatu i koristiti 500 gradova i općina za podjelu sinekura partijskom članstvu.
Niti je posebno umijeće glumiti velikog socijaldemokrata koji se razbacuje zajedničkim novcem kao da je njegov, dajući besplatne povlastice svima, umjesto onima kojima su doista potrebne.
To može raditi svaka budala.
Politika u vrijeme besparice
Odgovorna politika provodi reforme na vrijeme, kako bi sačuvala novac za nesmetano funkcioniranje sustava i u trenucima besparice.
Na tome se, međutim, radi onda kad još ne gori pod nogama i kad se u panici preko palube ne bacaju prvi koji dođu pod ruku, umjesto onih koji su doista višak.
Tako se kreira efikasan sustav - zdravstva, školstva, socijale, poticaja - koji je svima na usluzi, a ne svima na grbači.
Ukratko, reformama se sustav želi učiniti što boljim, a ne što gorim.
A upravo to dobivamo paničnim rezovima očajnika suočenog s besparicom.
Dobivamo još gore zdravstvo i školstvo, još gore javne usluge, još gori birokratski aparat, još gori Holding, još veću socijalnu nesigurnost, dok se porezni sustav ne koristi za razvoj, već samo za začepljivanje rupa u proračunu.
Država i dalje grabi, a sve manje daje.
Birokratski monstrum
A osim toga, tko nam garantira da će isti onaj Bandić koji je pretvorio Holding i gradsku upravu u birokratskog monstruma, sada od njega učiniti racionalni gradski servis?
Da je to znao i htio, napravio bi ga takvim još prije puno godina kad je obećavao da će grupiranje gradskih tvrtki pod istom kapom zapravo smanjiti, a ne povećati troškove.
To je zatim ostavio SDP-u koji pod vodstvom Ive Čovića pune četiri godine nije učinio ništa više od konzerviranja Bandićeve ostavštine, dajući pritom svoj obol novim zapošljavanjem i novim zaduživanjem.
A sada bismo tom istom SDP-u, koji i dalje koristi državni aparat za uhljebljivanje svojih ljudi i mukotrpno ubrane poreze gura u budžetsku crnu rupu, trebali vjerovati da će racionalno raspolagati sredstvima za zdravstvo, školstvo, znanosti, pa i za seljake.
Kad se reže samo radi rezanja, a naročito kad se za rezovima poseže prekasno i kad se u panici reže preduboko, onda je samo pitanje vremena kad će taj izmrcvareni organizam naprosto krepati.