“Ima kod nas jedna stvar koja me jako zabrinjava, koja bode oči. Meni se čini da ni naše sudstvo više tome ne odgovara, da je suviše liberalno, suviše gleda kroz prste, naročito kad se radi o korupciji. Korupcija je kod nas zauzela vrlo snažnog maha. Stjecanje bogatstva na razne nepravilne načine, na račun nekog drugog - to je kod nas masovna pojava. Korupcija se otkriva tu i tamo. Ima neke korupcije koja bode oči, ima javne korupcije koja se čak može zakonom opravdati. Ima čak i toga. Imate ilegalnu korupciju. Imate korupciju - ti meni, ja tebi. To se čini u četiri oka itd. Mi te stvari moramo rješavati, moramo zauzeti oštri kurs i ono barem što se otkrije mora biti drastično kažnjeno. Inače, doći će do toga da će mase sve više i više biti ogorčene... Jednom riječju, to je jedna rana koja sve više pogađa naše društvo. 
U mnogim zemljama korupcija je prilično snažna. Jest. 
Ali tamo se korupcija često svršava s gubljenjem glave, kazne su vrlo jake. Mi, razumije se, takvih zakona i nemamo niti ih trebamo, ali trebamo oštrije kažnjavati nego što je to bilo dosad.”

Navodnik, završen citat. Gornji dio je izlaganje druga Tita na sjednici Predsjedništva SKJ 30. travnja 1971. godine. Što se od tada promijenilo? Pa - izuzmemo li vlastodršce, legitimacijsku paradigmu i državu - ništa. Čak i današnji premijer oslanja se na Kardelja i borce, drastičnog kursa nema, samoupravljanje je posvuda - svi samo upravljaju - a radnici iz zemlje gdje se “korupcija često svršava gubljenjem glave” napravili su nam Pelješki most, jer to više ne može ni jedno hrvatsko poduzeće. Zašto? Zato što smo dijagnozu bolesti imali, eto, još 1971., a lijekove nismo počeli uzimati do danas...