Nismo tada imali pojma u što će se pretvoriti sutra. Sada smo sutra polako ostavljali iza sebe, mrak je gutao sve što nismo htjeli ponijeti doma i što smo bili bliže Bosni, pretvarao se u gustu maglu koja nas je tjerala da vozimo sporije. Budila sam se u nekoliko navrata, imala sam premalo mjesta na zadnjem sjedištu zbog gomile stvari koje nam, zapravo, nisu ni trebale. No svejedno sam spavala slađe nego na onom krevetu u Novalji.

Kada smo konačno prešli granicu, počela sam osjećati mir koji mi je falio na moru. Događalo se da danima ne mogu disati, osjećala sam se kao da mi netko sjedi na prsima, dovoljno jako da osjetim da nešto ne štima u meni, dovoljno blago da to ne mogu nazvati pravim paničnim napadom. Meni je nešto davalo panične napade na kapaljku i to je bilo ravno mučenju. No među gomilom smeća uvijek se nađe pokoja dobra duša koja te natjera da zaboraviš na loše. Nažalost, ovo nije priča o njima, ovo je priča o sezoni.

Bosna, gusta magla, jedna lisica koja pretrčava cestu, osam stupnjeva, ljeto i potpuni mir. Pozdravili smo se s Borisovom rođakinjom koja je, unatoč tomu što je bilo dva ujutro, imala široki osmijeh na licu. Legli smo u krevet, konačno se skupili jedno uz drugo, svatko je svojim mislima secirao sve strahote kroz koje smo prošli. U glavi mi je bio polazak i spremanje za more u Maju, sendviči za put kojih sam napravila previše, a koje smo svejedno pojeli i očekivanja koja su se vrlo brzo sudarila s realnošću i pobjegla tamo gdje žive sve izgubljene stvari.

Na početku je, kao i u svakoj priči, sve bilo u potpunom redu. Druželjubive gazde, super-zabavne i susretljive kolege, druženja, lijepe riječi kojima inače ne častiš ljude koje si tek upoznao i izigravanje ljubaznosti. Boris je prvi primijetio da nešto ne štima. Ja sam bila ta koja je prije odlaska rekla da ne bismo trebali ići tamo, no nisam htjela utjecati na njegovu odluku jer ipak se radilo o njegovom poslu.  Na početku je doista sve bilo u redu, a onda mi je Boris rekao da osjeti da mu ljudi nešto govore i rade iza leđa. Nisam to shvatila preozbiljno, ne znam zašto, vjerojatno jer nikada nisam upoznala toliko dobre glumce. Ljude pakosne i nesretne koji svoja nezadovoljstva liječe na odvratne načine. Na početku je sve bilo dobro, nismo tada imali pojma u što će se pretvoriti naš posljednji dan na otoku.

Dok nas je magla gutala sve dublje i vodila u mir, ostavljali smo četrnaest sati borbe iza sebe. Četrnaest sati na sve smo se načine borili da Boris dobije novce koje je zaradio. Gazda je ispario, njegova žena neprestano je na telefon pričala stvari koje mi nismo mogli povezati, a poslovođa je igrao neku treću igru. Novaca nema danima. Zašto? Zato što se u Hrvatskoj očito ne može dati izvanredni otkaz za koji imaš četiri važeća razloga, a da ti nakon istog gazda ne odluči zagorčati život.

Ovo je priča o sezoni. Sezona je kada ti radno vrijeme traje duže nego što to piše u ugovoru. Sezona je kada su ti kolege najveći neprijatelji jer ogovaraju, pljuju iza leđa i lažu kako bi sebe podigli kod gazde. Sezona je kad gazde rade isto – ogovaraju sa svakim i ne poduzimaju ništa kada se nekog maltretira. Sezona je kada ti kolega od dečka kaže da ćeš mu pušiti kurac i da će ti jebati mamu samo zato što pitaš može li to malo tiše jer se ustaješ u sedam. Sezona je kada umjesto 40 sati tjedno, radiš 63. Sezona je kada nemaš niti jedan slobodan dan. Sezona je kada ti se prijete da ako daš otkaz, nećeš vidjeti svoje novce. Sezona je kada te lažno optuže da si krao. Sezona je kada se moraš prijetiti inspekcijama da bi pošteno zarađene novce dobio prije nego odeš doma. Sezona je kada ti dečko završi na Hitnoj, tamo mu kaže da mu je pozlilo od akutnog stresa, daju lijekove za smirenje, a gazda mu kaže da malo legne pa se vrati na posao. Sezona je za nas bila gomila loših stvari, a ovo su neki od razloga zbog kojih mi se nije dalo ništa i zbog kojih sam se osjećala loše cijelo ljeto.

Sezona je na trenutke bila mučnina pomiješana s jutarnjim suzama umjesto doručka, na trenutke je bila ples i smijeh koji odzvanja kraj mora. Doma smo odlučili ponijeti ono lijepo i misliti na izuzetke jer izuzeci uvijek postoje. Šteta što smo mi naišli na govna.

Izvorni tekst pročitajte ovdje.