Tik pred Praznik rada broj nezaposlenih pao je na “samo” 300.000. Netko neupućen čak bi mogao zaključiti da je vladajuće tako pomazila sreća da bi mogli imati šanse za pobjedu na izborima.

Samo da nisu prespavali protekle tri i pol godine. I da su prepisali sjevernokorejski izborni zakon. Ministri će veselo kokodakati da je ta brojka njihov velik uspjeh i potvrda ustrajna danonoćnog rada. I gotovo sigurno će nam ‘zaboraviti’ pojasniti tu brojku činjenicom da je s burze rada samo tijekom ožujka iščezlo 10.000 ljudi. 

Ti ljudi nisu našli posao. 

Neki su otišli u mirovinu, ali je velik dio izbrisan ili se odjavio s burze. I zato je brojka nezaposlenih pala na 300.000 već na Praznik rada, dva mjeseca ranije nego lani. Tko zna koliko je nezaposlenih zadnjih godina birokratska gumica izbrisala s burze? 

Još je pogubnije što se ne zna ni broj radno sposobnih koji su kruh potražili u inozemstvu. I nije presudno radi li se o 50, 60 ili 100.000 ljudi, kao što govore najcrnje procjene. 

Iz Hrvatske se u potrazi za dostojanstvenim životom evakuirao grad veličine Velike Gorice. Taj je egzodus daleko od kraja. Vladajuće baš boli briga što će krajem godine broj zaposlenih biti jednak broju umirovljenika. Tko će zaraditi za mirovine? Milanovićeva družina brine samo za vlastite stražnjice u mekim foteljama. 

I upravo zbog tih ljudi, koji se vjerojatno nikad neće vratiti, Vladi treba dati crveni karton. I poželjeti im da Praznik rada 2016. dočekaju u dugim redovima za besplatni grah. I da im to bude jedini topli obrok tog dana. To je, nažalost, samo pusta želja jer će većina ministara na godinu svoje stražnjice preseliti na drugi kraj Markova trga. 

A za to ćemo si biti sami krivi...