Iscrpljivanje naroda nebitnim temama se nastavlja. Na redu je pobačaj. Osobno sam protiv ukidanja abortusa. No istodobno sam za pravo onih koji misle drukčije, tvrdeći da se bore za život, da slobodno i javno usred Zagreba ili bilo kojeg drugoga grada izraze svoje mišljenje. Sloboda mišljenja i govora, čak i kad se s izrečenim ne slažemo, trebala bi biti zajamčena stečevina demokracije. Pobačaj, međutim, neće spasiti ovaj narod.

No budućnost naroda bi mogla i trebala trasirati reforma obrazovnog sustava. Upravo o njoj ovisi budućnost naše djece, njihove konkurentnosti na tržištu rada i, u konačnici, svojevrsnog jamstva kakve-takve stabilnosti zdravstvenog, socijalnog i mirovinskog sustava. No kad malo bolje razmislim i pogledam što se oko nas događa, zaključujem da niti reforma školstva nije bitna. Isto kao i abortus.

Da bi pitanja abortusa i obrazovanja imala smisla, u državi bi trebalo biti dosta reproduktivno sposobnih žena i muškaraca. A njih je svakim danom sve manje. Nitko ne zna koliko je najpotentnijih otišlo u inozemstvo tijekom vladavine Milanovićeve družine. HDZ-ovci su taj egzodus žestoko kritizirali. S pravom. Međutim, ništa nisu počeli raditi da bi egzodus zaustavili ili smanjili. Upravo suprotno, trude se što prije otjerati sve mlade. Kolone pretrpanih autobusa, bez pretjerivanja, svakog dana odlaze preko granice. Gotovo je sigurno da se većina putnika više neće vratiti. Navraćat će samo za Božić, Uskrs i ljeti. Stoga ni njihovoj djeci neće biti bitna reforma školstva u Hrvatskoj nego ona u Njemačkoj, Irskoj, Austriji... A nama koji ćemo (morati) ostati ovdje biološki sat će odavno otkucati zadnji trenutak za povećanje obitelji. Čekat ćemo samo da nam djeca iz inozemstva pošalju pokoji “ojro” da preživimo...